Teško bolesni samohrani otac Radojica Nikolić živi sa sinom na rubu egzistencije

Nikšićanin Radojica Nikolić samohrani je otac. Pritom i teško bolestan, zbog čega ne može naći bilo kakovo zaposlenje.  

Nakon što se prije nekoliko godina vratio iz Bosne i Hercegovine, gdje je dugo godina živio i radio, stvari su po Radojicu krenule „niz brdo“. Ušeteđevina koju je sa sobom donio brzo je nestala, a sa novcem nažalost i prijatelji i oni najbliži.

„Mislio sam sve će biti bolje , ljepše, ali nije. Kada sam došao živio sam privatno u Dragovoj Luci, tu sam dobio otkaz jer nisam mogao više da plaćam. Tamo sam radio u Telekomu 30 godina i kao tehnološki višak dobio sam nešto novca, i svi su me pazili i mazili dok pare nisu nestale “, prisjeća se Radojica.

Ostao je na ulici sa malim djetetom, a kako je obolio od maligne bolesti koja je zahtijevala operaciju i 12 hemoterapija Radojica nikako nije mogao naći posao. A onda je pomoć uslijedila od potpuno nepoznatog čovjeka koji je čuo za njegov slučaj. Nikšićanin Vojo Pavićević ustupio mu je svoju kuću bez ikakvih zahtjeva.

“ Nijesu neki uslovi, mnogo je hladno, ali za mene odlično. Čime bi plaćao kiriju? Mnogo sam zahvalan gospodinu Pavićeviću koji mi je ovo omogućio “, priča Radojica. Najveći problem, dodaje, je to što već godinama ne uspijeva da sredi papire za svog sina koji je rođen u Foči i koji ima bosansko državljanstvo.

” Ne mogu da ostvarim nikakva prava ni na njega ni na sebe. Moje dijete je rođeno drugoj državi , u Foči. Pokušavao sam za  njega da ovdje upišem mjesto boravka, a tražili su mi evidenciju da se tamo ne vodi, izvod iz knjige rođenih i državljanstvo. I kada sam pokušao da ga upišem, pregledali su ,tražili su da uplatim u pošti pet eura neke takse, ali su na susjednom šalteru rekli da moram da idem u BiH da vadim djetetu pasoš. Ja nijesam znao zašto da vadim pasoš, to mi nijesu pominjali, a dijete je tada imalo četiri godine. Prvo su tražili tu potvrdu da se on ne vodi u njihovoj evidenciji, što je nemoguće jer ni ja ni njegova majka nijesmo imali bosansko državljanstvo ,on ga je dobio samo jer je tamo rođen. Kako da idem sa njim, kako da ga vodim preko granice, oće li mi dijete uzeti ? Ovdje je slavio peti rođendan ,a evo šesta godina da ja ne mogu  ostvariti pravo na njega. Šta je moj mali kriv što se rodio tamo” , tužno priča Radojica.

To je razlog zbog kojeg Nikolići nemaju pravo za bilo kakvu pomoć iz Centra za socijalni rad, a Radojica kaže da im je neophodna.

 “Kada su dijelili poklone za Novu godinu on nije ništa dobio. Zašto moj mali nema nikakvo pravo. Tada su mi rekli da njih ne intersuju ko je ko , nego dječije suze, a pitao sam kako onda nikog ne interesuju suze mog malog. Evo ja ću promijeniti vjeru ako treba, neka piše šta god ,samo da ga upišu i da mu bude bolje” , sa suzama u očima kaže ovaj samohrani otac.

Iako je više puta pisao nadležnim ministarstvima i institucijama nikakav odgovor nije stigao. Ipak, pomoć je stigla od onih “običnih ljudi” koji su se nesebično ponudili da pomognu.

“Dobro je što još ima ljudi, ne daj Bože da smo svi isti ,sunce ne bi nikad grijalo. Kada je trebao da se upiše u školu bilo je problema zbog nedostatka dokumenata, ali je bilo i dobrih ljudi iz škole “Braća Labudović “ gjde je učio prva dva razreda. Zahvalan se svima iz škole koji su pomogli, nikada neću zaboraviti njihovu pomoć” , pojašnjava on.

Radojica je prije odlaska radio u Nikšiću kao keramičar i važio je za odličnog majstora, a u Bosni ima dovoljno godina radnog staža i stekao je uslov za penziju. Međutim, sa 60 eura mjesečnih primanja za njega je neizvodljivo otići nazad kako bi regulisao svoj status.

“ Ja da mogu i da imam života ne bi bilo nikakvih problema, ali kako da radim, nijesam u stanju. Nemam čime otići do tamo, treba za kartu, za uplatnice. Teško se snalazim, ali zahvaljujući komšijama Đuranovićima mnogo je lakše. Prošle godine su mi pomogli oko grijanja, a ove godine sam od 60 eura materijalne pomoći kupovao drva na otplatu, davao mu 30 eura, a 30 ostaje nam dvojici. Onda je Ana Vujović ispričala moju situaciju Radu Miloševiću i Volonterima Crne Gore koji mnogo pomažu, posjete me , donesu mi. Ko zna kako bi bilo da nema tih ljudi koji mi pomognu, i zahvaljujem im puno”, ističe Nikolić.

Pored brojnih nedaća koje su ga zadesile, Nikolić je osjetio i humanost, ali kako je već navedeno, od potuno nepoznatih ljudi.

“ Pomogao mi je da sina  ove godine spremim za školu doktor i advokat iz Novog Sada  Nemanja Aleksić i već nekoliko mjeseca sprema nam po 50 eura mjesečno. On se upoznao sa njegovim sinom, ispričao za situaciju, stupili smo u kontakt i eto tako već nekoliko mjeseci. Šta bih najviše volio..Pa, mislim da imam puno pravo na stan solidarnosti, to mi je najpotrebnije sada”, iskren je Nikolić.

Komšinica Đuranović kaže da joj ne bi bilo žao da je Radojica zdrav i sposoban za rad, ali da u takvoj situaciji mora da pomogne.

“ Nemamo ni puno, ali to što se može tu smo. Da može da radi bilo bi drugačije, nego bolestan čovjek i non stop tablete ,on ako ih ne popije on nije u redu.  A ovo malo je dobro , tako vaspitano i dobro uči i ..I tako se lijepo slažu njih dvojica ”, zaključuje Đuranović.