Za Bata nema prepreke: “Život je lavirint u kojem bi svi mi trebalo da stignemo do cilja”

Naprotiv, ono po čemu je Nikšićanin Velizar Bato Obradović prepoznatljiv je kao reprezentativac Crne Gore u golbalu, momak koji trči maraton i polumaraton, koji se bavi masažom, piše knjige, kao svršeni student Sociologije, trenutni student master studija Medija i komunikologije, službenik za informisanje i odnose sa javnošću u Autobuskoj stanici u Nikšiću, ali i ono što on sam izdvaja kao najvrijednije – suprug i otac.

“Inače sam završio Akademiju za masažu, to je jedna od mojih najvećih ljubavi, hobija, zanimanja od kojeg bi volio da živim ali nažalost u Nikšiću od toga ne može da se živi, tako da je to jedan od hobija. Moje primarno zanimanje je da sam zaposlen kao službenik za informisanje i odnose sa javnošću u Autobuskoj stanici u Nikšiću gdje se nadam da je to jedan od mnogih koraka u kojima ću napredovati i pokazati svoje znanje, vještine i mogućnosti kao osoba sa invaliditetom da budem uspješan, dobar u svom poslu kojim se bavim”, naveo je on.

Sebe vidi u medijima kao analitičara, voditelja, urednika u oblastima sporta, motivacije, zdravim stilovima života…

“Vizija svakog prosječnog i po mom mišljenju skromnog čovjeka je da postane roditelj, suprug. Ja sam se u 28. godini ostvario kao suprug i kao roditelj jednog prelijepog dječaka, koji sada već ima osam godina. Oženio sam se sa suprugom koja isto ima potpuno oštećenje vida kao i ja. Mi smo inače prvi zvanični par u Crnoj Gori koji se vjenčao a da ima potpuno oštećenje vida. Nijesmo gledali na prepreke ni na predrasude. Išli smo hrabro od početka, bili smo svjesni svih prepreka, nemogućnosti, mogućnosti, uspjeha, padova, ali smo vjerovali. Željeli smo da postanemo roditelji kao što smo postali. Na taj način smo pokazali da svaki čovjek može da uspije samo kad hoće. Nije do čovjeka, svaki uspjeh je u čovjeku. Ako vjeruje da može, hoće, on uspijeva”.

U djetinjstvu Velizar je imao djelimično oštećenje vida, ali kako kaže, nije u pravom smjeru išlo njegovo liječenje. Za potpuno oštećenje vida krivi samog sebe.

Sjeća se da je kao dijete bio veoma energičan te da su mu rođaci davali jedan dinar ukoliko samo minut izdrži da sjedi, ali je izdržavao do 20. sekunde.

O svojim humanitarnim aktivnostima kaže da je dobrovoljno davao krv, a o ostalim ne želi da priča jer je zagovornik stava da se o humanosti ne priča nego da se na humanosti radi, te stoga prepušta “zubu vremena” i sudu ljudi da govore o tome.

OSI još uvijek u Crnoj Gori imaju nedovoljno dobar položaj jer, kako kaže, sistem ih ne prepoznaje kao dovoljno vrijedne i ravnopravne građane.

“Oni to zovu kao marginalizovana grupa, ranjiva, osobe sa posebnim potrebama. Kakva je moja potreba veća od osobe bez invaliditeta? Moja potreba je ista, samo što je ja sprovodim, ispunjavam na drugačiji način”, ističe on.

Kaže da ga ta neravnopravnost najviše boli, što se ne daje šansa OSI da se pokažu koliko su vrijedne i dobre u svom poslu.

“Osobe sa invaliditetom su mnogo bolje i korisnije nego neke osobe bez invaliditeta. Nije invaliditet u osobi nego u razmišljanju.”

View this post on Instagram

A post shared by onogost.me (@onogost.me)

Prvo i osnovno gdje treba da krene promjena kada su u pitanju OSI, smatra on, je porodica.

“Da roditelji, sestra, braća, svoje dijete, sestru, brata, prihvate kao osobu sa invaliditetom u smislu da joj pruže šansu, a ne da je zatvaraju i drže pod staklenim zvonom. Onda treba promijeniti svijest društva, a kada se promijeni svijest društva, onda se može mijenjati i sistem u našoj državi.”

Sve sumnje i sputavanja u njega mu, kaže, nijesu pali teško jer je od malena naviknut na borbu.

“Rođen sam što se kaže, kao nedonošče. Borili su mi se za život kada sam se rodio. Sa tri i po godine sam pao kroz prozor kada sam doživio povredu glave u smislu da su mi pukli očni živci zbog čega su mi oči bježale. Sa pet godina sam ostao bez majke, i kroz osnovnu školu, znaju svi ljudi koji su sa mnom učili, da sam pečat nosio, od samih učitelja do nastavnika bilo je uvijek, koliko god da su se oni trudili da ne čujem ali ja sam morao da čujem – to je onaj što nema majku i to je mene samo jačalo. Tako je bilo i kad sam izgubio vid”.

Kaže da je gubitak vida tako vješto krio da ne bi druge opterećivao.

“Pola godine pošto sam potpuno izgubio vid sam priznao da ne vidim. Nijesam imao obuku za bijeli štap iako sam možda i mogao da je dobijem, ali je sam sebe ubijedio da hoću, mogu i moram. Onda sam prvog dana 50 metara otišao sam, drugog dana 100, sledećeg dana 500 i samo sam napredovao i gazio. Moja filozofija je ne gazi život čovjeka nego čovjek gazi život.”

Kaže da se ne dešava da “padne” na duže od pet minuta i to se jedino može desiti radi ljudske podmuklosti i gluposti.

“Život je lavirint u kojem svi mi treba da stignemo do cilja”, zaključuje Velizar.

Tekst je nastao u sklopu projekta “Jednakost za bolju budućnost” koji finansira Ministarstvo kulture i medija.