Zaboravljenim stazama: Bukovac

Zamišljasmo kako su  vojne čizme pete divizije upadale u kao tepih meke livade i gonile ljude na pokolj. Svaka kuća  je spaljena, osim jedne male kolibe u Kupinu dolinu. Živi ljudi su gorjeli na tri mjesta u selu. Na jednom od njih spaljene su 32 žrtve ovog nezapamćenog zločina. Crni dim uzdizao se ka nebu, a iz njega se širio miris kose, noktiju, kože… Taj crni dim zavio je bratsvo Blagojevića u crno…

Devedesetjednogodišnjem staracu, Baju Blagojeviću, zadrhta glas kada uperi kažiprst uvis, gest kojim stari ljudi daju riječima na značaju, pa zvonko izusti : ,, Imao sam ja starog đeda. Slijep je bio. Nas je bilo 13-toro unučadi i svi smo se utrkivali ko će đeda da posluša kad mu nešto ustreba. Nije htio da bježi kad su Njemci došli. Rekao je da bi volio da može da vidi tog vojnika čija puška može da ubije slijepog starca… Prva žrtva bio je on.’’

Stravične slike toga terora, miješale su se sa slikama rascvjetalih trešanja, kao žuč i med. Prašnjava cesta uspinjala se i spuštala kroz dubodoline iz kojih su virili krovovi kuća. Probijale smo se kroz te zemljane talase, hitajući ka kanjonu. Na tom putu naiđosmo na  ogradu, koja je okruživala groblje. Tu, između rascijepanog  kanjona sa pogledom na bijele vrhove Vojnika, počivale su kosti Blagojevića. Pomislismo da je to mjesto i ta meka zemlja, lijepo mjesto za vječni počinak. Na mnogim nadgrobnim spomenicima bjehu uklesana imena onih koji nijesu doživljeli jesen ’43. Pokušavale smo da ih izbrojimo,ali bješe uzalud. Zatvorismo metalnu kapiju i pođosmo poljem kroz Diljku.

Pored jedne kolibe ukazaše se oburdani obori, a kraj nje more mirisne koprive. Ožarismo se žarom i stigosmo do proplanka sa kojeg se konačno ukazala smaragdna boja vode. Sa drugog kraja kanjona virila je Duba za koju kažu da je prije izgradnje puta bila tako ,,sputna’’ da se do nje samo na konju moglo doći, a najviše je ipak  žrtava odnijela.

Tu naiđosmo na staru gustijernu za koju kasnije saznasmo da je pravljena za vrijeme izgradnje Pivskog manastira, između 1570 -1580.god. Niko ne zna ko je sagradio. Nema splov da se kišnica u nju uliva, već je u nju ugrađena cijev, koja je okrenuta put brda. Kada kiša pada u Pivi, ona je prazna, a kada zagrmi u Goliji i Banjanima, ona se puni.

Pošto se napismo tišine nad kanjonom, za tili čas nađosmo se ispred jedne kamene kule kraj koje su ćukale kokoške. Okruživala je drvena ljesa i rasvjetalo drveće. Pored nje štala i ovca sa dvoje tek ojagnjenih janjadi koji su nesigurno išli na drhtavim nogicama. Na štriku se sušila traveza i vunene čarape.  Ispred vrata  je stajala omanja starica u opancima, obučena u crno.  Bakica Dana, kako je svi od milošte zovu, pozva nas na kafu. Iz malih cvijetnih ćikara skrkale smo kaficu i pričale o selu. Kaže bakica da je bila mala kada se desio zločin. Sjeća se da su pobjegli u gornju šumu u zbjeg. Njih je bilo 11-oro đece. Svi pobjegli osim joj babe i jedne sestre od 4 godine, koje su ubili.

Pamti Dana, kada je u selu živjelo oko 40  domaćinstava, kada je uz pjesmu išlo tridestoro đece u Miljkovac u školu, a onda i na igranke i sijela. ,,Narod je osamljen više danas no prije’’, reče tužno bakica. Ona živi sa sestrom i bratanićem i samo  je njih 10-oro Bukovčana zimus kroz snijeg prtilo. ,,Držimo pe’šestoro govedi, deset kokošaka, dvadeset i koju ovcu  i  imamo jedno malo rutavo štene. Tuda je neđe. Mali je, nikoliki i nikad neće viši bit’.’’

Isprati nas Dana do drvene ljese i pokaza put do Bajove kuće. Kraj ceste zatekosmo starog čobanina Mila Blagojevića, kako nadgleda ovce sa kamena na kojem je sjedio. Čim ga upitasmo kako je, požali se : ,,U ruke mogu i nekako, a u noge skoz se obogaljio.’’ Pred Bajovom kućom bijaše njegov sin Zele , koji nas odvede u sobu  gdje je sjedio starac  čije se lice ozari kada ugleda goste.

,,Devedeset  jednu godinu imam. Mnogo je to. Kad bi ih sve ispis’o na papir dosadilo bi mi, a ne što sam ih proživio. U radu mi prođoše. Rad spašava čovjeka,’’ reče krepki starac, koji još može malo da izlazi oko kuće, a pamti kako je kao mlad gradio prugu, put, radio u rudniku. Sjeća se kobnog juna kada je: ,,Vojska nagrnula od svuda, od Gacka, od Ni’šića, od Golije. Pokupila vojska narod i rekla ajte tamo da vi damo objave i lične karte. Sve skupili u onu dolinu i pobili.’’ U njihovoj kuću je čitana partizanska direktiva da se bježi, da će naići tuda Princ Eugen. Neko je pobjegao, neko ostao. Bajo je sa familijom bio u Goliji u zbijegu, svi osim slijepog đeda. Prisjeti se starina tog nemilog događaja, pa reče :,, Sjećam se da smo se bili sakrili među neke kleke da zanoćimo. Bijaše 15 jun, a snijeg pao trides’ cenata. Otac ponio naku sjekiru, te ubrasmo drva da se zgrijemo.’’

Kada smo ga upitale kako su preživjeli kada su se vratili u zapaljene kuće, reče da su ih nekako skupa pokrivali, ali pamti da je ta godina bila jako rodna, pa bar nijesu bili gladni.

Pamti starac ciganske čerge i kako su s proljeća dolazili gurbeti u selo da kalajišu kotlove. Kaže, da po noći, kada ne može da spava, broji sam sa sobom i da je izbrojao da se od ’46 do ’56  za deset godina rodilo 109 đece, a u poslednih 10 godina, samo devetoro. No, u selu odavno đece nema, a  najmladji u Bukovci je Ranko koji ima samo 53 godine.

Veče se polako uvlačilo u dubodoline, kada zaplovismo kroz talasasto zemljište sve do šumarka. Nad uskom linijom ceste, stvorio se bukovi tunel. Nadvile se grane nad putem, kao da hoće svakog prolaznika da pomiluju ili su možda poželjele bukve da ponovo osvoje put do Bukovca, kako više niko ne bi mogao da mu naudi. 

   Ana Dragićević i Jovanka Komnenić 

Sve tekstove možete naći na blogportalu STAZAMA.ME