Zaboravljenim stazama: Bukovica

Planinski masivi, okruženi pašnjacima se prostriješe pred našim očima, prošarani ivičnjacima nekadašnjih puteva, koji kao kameni kosturi tonu u zemlju, presječeni i posječeni asfaltom modernih cesti. Kao ostrvca, na tom zelenom moru, uzdižu se mala brda, zvana kovčice, sa svojim neobičnim ”frizurama”, gustim šumskim gajevima i omarima. U jednom takvom omaru, pronađosmo kuću našeg divnog domaćina, Miška Seratlića. Ljubav prema selu vrcaše iz svake njegove riječi, a sve ono što htjede da nam pokaže, nažalost, ne mogaše stati u samo jedan dan.

Šereni krovovi raštrkanih kuća u centru sela gušteraše se na suncu, zadovoljni što bar ove zime nijesu morali trpjeti težinu snjegova. Škola, kojom bi se mogao ponositi svaki grad, pokazatelj je bolne istine naših sela, 12 nastavnika, a svega 5 đaka. Kažu da je borba za opstanak škole uzaludna. Zatvoriše se prodavnice, pošta, fabrika vode Gorska, prelijepi Motel na Glavi Bukovice zjapi prazan kraj vještačog jezerceta, jedino kafanica opstaje. Kada ljeti Bukovičani dođu na odmor, čašica razgovora se najbolje ”popije” uz čašicu neke žestoke domaće rakije.

Šuštanjem lišća nas dozivaše, Bukovička gora, željna da nam izbesjedi po koju od nebrojenih priča, kojima je svjedok bila kroz vjekove. Mala stanka pored puta, uz kameni krst na kome je uklesan mač okrenut zemlji, bješe prilika da nam Miško ispriča jednu od legendi o nastanku imena Drobnjaci.

Priča kaže da, kada su njihovi preci doselili u ove krajeve, toliko su im se dopali da su odlučili da tu ostanu. Vojvoda Lapac je zauzeo skoro cijelu planinu, livade i jezera. Naroda je svakim danom bivalo sve više i naseobina se morala širiti. Tada su ovdje živjeli Kriči, narod najvjerovatnije vlaškog porijekla, niskog rasta, zelenih očiju i debelih usana. Vojvoda nije smio zgaziti u njihovo, pa se poslužio lukavstvom.

Imao je kćerku, udatu za kričkog vojvodu, pa poruči da zet dođe na sastanak sa porodicom jer Lapac ne bješe vidio kćer od udaje, a ni unuka. Kada su se sastali, vojvoda reče zetu da je on star i obnevidio, no da mu priđe i pruži desnu ruku. Kada mu on pruži ruku, vojvoda ga uhvati za nju, a lijevom mu prosu drob. Zato su se prozvali Drobnjaci. Jedan od slugu vojvode kričkog odmah ubi vojvodu Lapca i boj se zametnu. Od krvi poginulih u tom boju poteče potok Krvavac. Stajasmo na mjestu pogibije drevnih vojvoda. 

Dalje u šumi, na sred puta, neobičan kamen, koji kao da je presjekla neka najmodernija kamenorezačka mašina. Narod je i njega smjestio u legendu. Kada je Marko Kraljević krenuo na Šarcu u ujčevinu kod vojvode Momčila, baš tu sretne svoju prijateljicu vilu. Sjedne Marko sa njom da odmori i da porazgovaraju, ali se u razgovoru nešto strašno posvađaše. Krenu srdit Marko na nju sabljom, ali se ona sakrije u kamen, a on u ljutnji presiječe kamen napola. Kamen je još tu, a šta je bilo sa vilom i kuda je odjahao Marko, pitasmo se dok odmarasmo u hladu ispod kamena.

Zapitasmo se koliko je tuda zbilja prošlo junaka? Koliko je karavana prevalilo preko planine Ivice rimskim karavanskim putem? Koliko je krvi palo u bojevima sa raznoraznim osvajačima? Koliko muke se preturilo preko glave u ovome snjegopadnom kraju, sve bez roptanja i sa pjesmom, da bi sada, u miru, narod napustio domove i otišao trbuhom za kruhom. Otišli su, ali još uvijek sanjaju miris ovih livada, plavetnilo neba, skijanje niz Urjaču i topli hljeb ispod sača sa domaćeg ognjišta. Otišli su sa nadom da će se ipak nekada vratiti.

Dan završismo uz gozbu kod Miška, dostojnu kosaca, zamađijane pogledom na vrletni, snijegom zaogrnuti Durmitor. Ne zaobiđosmo ni njegove ljubazne rođake, koji nam obećaše pitu krompirušu sljedeći put kada dođemo.

Dragi putnici, kada krenete u Žabljak, zastanite u Bukovici. Vidjećete seoce kao iz bajke, osvježiti se ljekovitom izvorskom vodom i čuti još po neku legendu jer mi ne zapisasmo sve ovdje, nego ostavismo da i vi sami nešto otkrijete.

Autori: Jovanka Komnenić i Ana Vojinović