Zaboravljenim stazama: Ivanje

Ivanje je neveliko selo, koje se ušuškalo ispod brda i bitiše u svom miru i navikama. Kad udari sjever i mraz, oblači se u vuneni gunj jer od Aranđelova do Đurđeva dne ovdje vlada Morena, slovenska boginja smrti i zime. Mnogima je,u ovim krajevima, Morena poslala najljepši vječni san – bijelu smrt.

Narodno predanje kaže da je Ivanje ime dobilo po Ivanu Crnojeviću, koji je u tom mjestu nekada imao katune. Naseljeno je polovinom 19. vijeka, kada je knjaz Danilo podijelio parcele zaslužnim vojnicima iz Katunske nahije.

Polovinom 20. vijeka, selo je brojalo oko stotinu mještana, a sada ih je tek desetak. Škola i dom su ostali bez krova i đaka, ali se još uvijek čuje zvonki zvuk čaktara. Iako se u selu zimuje samo u četiri kuće, može služiti na čast ostalim seljanima što nijedno imanje nije zapušteno.

Zaputismo se tamo „đe dimi iz odžaka” i nađosmo jednog mladog čovjeka, kome je dojadila gradska gužva, pa je u društvu četiri psa, nekolike mačke i šezdesetak ovaca pronašao spokoj u tom mirnom mjestu. Uz njega, upoznasmo Ivanje, nekad i sad.

Šetajući selom, pokaza nam stare bunare žive vode, koju šalje planina Lukavica, zatim urbano jezgro od kojeg su ostale samo ruševine i kostur psa, koji bješe vukova večera.

A na obližnjoj planini Rađevo, vidjesmo čudesnu bistijernu, sagrađenu između dvije stijene. Na tom mjestu je naš domaćin imao bliski susret sa međedom, moćnim vladarom šume. Gledao je, paralisan, kako snažna zvjerka kida komade mesa sa crne ovce, u pomoć su mu pritrčali vjerni pratioci, psi, i spasili ga od slične sudbine.

Tek tada smo shvatili pravo značenje izreke: ,,A sjutra ću poći na planinu, neka mi se oči napiju – visina, daljina – da s ovim sjajem pođem prema teškim danima.’’

Čuvši priču koju Ivanje besjedi, sa sjajem u očima, opijeni čistim zrakom, vratismo se u grad Onogošt, da je sa vama podijelimo.

Autori: Ana Dragićević i Jovanka Komnenić