Zaboravljenim stazama: Jabuke Grahovske

Više nego rado prihvatismo poziv da zagrijemo promrzle šake nad šporetom, čija je ploča plamtjela od vreline.

Visoka mršava figura starog Bulajića izroni i ispravi se ispod bunde i kape.Tršavi sijedi brkovi igrali su sa svakom izgovorenom riječju, a imao je Miro šta reći o zavičajnom selu i o sebi. Za svojih 86 godina zapamtio je i prošao puno toga. Sjeti se vremena kada su kroz selo prolazile Švabe, Italijani, četnici, koji im kuću zapališe, pa zimu ‘43. provedoše u praznoj kući Jovana Bulajića.  „Suvo žito sam zobao ‘43. Suvo žito, a kuća izgorela, a niđe ništa, a bili smo sakrili malo mesa i pastrme, a imali smo lijepu torinu. I krtola rodila, pa malo s kraja zatrapili. Prema tome, ostali smo živi, nijesmo ni abera imali.“

Osmjeh mu podmladi lice kada se sjeti borbe sa neprijateljem, zvuka ruskih Kaćuša i Dimitrija Bulajića, strasnog partizana, koji bi, po njegovim riječima, bio narodni heroj da je doživio kraj rata.

Poslije rata kao SKOJ-evac bio je na pruzi Nikšić – Titograd i došao u Nikšić prvim vozom. Kada je trebalo u selo dovesti put i struju bio je izaslanik ispred mjesne zajednice. „Bio sam delegat, odbornik, vođa puta, miner, šegač… Dosta toga se preko mene slomilo. Četiri sam operacije pod opijumom pretrpio. Evo ne može da se krepa, a neću se vala ni ubit.“

Zimuje Miro sa sinom Milićem u selu sa još tri doma, mada kaže da će ove godine da bježi iz Jabuka. Kada se put dovodio bilo je 35 kuća i svaka je dala po pecivo za izgradnju. Zapita se starina zbog čega su to sve radili kad svi napustiše selo…

Iako selo dobi ime po divljim jabukama, mi sa rancem punim domaćih Mirovih jabuka, koje nam dade usput „usta da skvasimo“, produžismo do usamljene škole. Bijelio se vijugavi krčanik kroz pustoš koju jesen donese sa sobom. Gola stabla breza i jasika, kao da su se utrkivala sa putem ko je bjelji, a rijetki suvi listići kovitlali su vazduhom, kao leptirići. Ništa se nije čulo, ni zvuk čaktara, ni motorna testera… Stara školska zgrada zaboravila je odavno i zvuk dječje graje. Otvorena prije 83 godine ni rat nije uspio da joj zauvijek zatvori vrata, ali stipendije date đacima da negdje drugo nastave školovanje, jesu.

Makadam je vodio dalje u nepoznato, račvao se u bezbroj krakova od kojih je svaki obećavao nešto neviđeno, neku priču… Ipak, nešto nam je govorilo da se držimo glavne džade i zaista, ona nas ne iznevjeri. Ne očekivasmo širinu poljane, koja se raskrili pred nama, ni rijetke crvene krovove, pokapane po njihovim ivicama kao crvene kapi krvi.

Iz jednog krova izbijao je dim, pa nam se na trenutak učini da se zapalio, no ipak domaćin Novak Bulajić držao je sve pod kontrolom. Debeljuškasti konj marljivo je pasao pored kuće, skupljajući snagu za sledeći odlazak u drva.

Novak živi pola vremena u Jabukama, pola u Nikšiću. Ne može bez svoga sela i ove skoro beskrajne ravnice, zvane Razmuće, kao što bez nje nije mogao ni barjaktar Simo Bulajić. Prisjeti se Novak spjeva kralja Nikole o hrabroj mladoj Crnogorki Hajdani Vukotić u kojem spjeva i kako je Simo Bulajić dobio barjak.

Kada vladika Vasilije posla grahovskom knezu Daku barjake da razdijeli na 5 četa, knez Sima zaobiđe i dodijeli ih po svojoj volji. Simo, koji je maštao o barjaku još otkako je počeo vojevati i smatrao da ga je zaslužio svojom hrabrošću, odluči da neće trpljeti nepravdu i ode veziru u Travnik da njemu služi. Vezir mu dade kule i zemlje u novoosnovanom Nikšiću. Tada već Simo shvati da je grešku načinio, pa se požali:

„…prije mnogo bih izbirа’ —

živovаti u Rаzmuću

nа dvа rаlа orаčice,

srkаt’ skrobа ržаnogа,

no sve turske preslаčice!

No, i knez Dako uvidje svoju grešku, pa posla prsten po tetki Simovoj i zamoli ga da se vrati i da će i barjak dobiti.

Tu, na 500m od granice sa Cetinjem, maštao je Novak o seoskom turizmu  jer imaju sve i put i struju, ostala je još i po koja domaćica, ali se i požali kako čim snijeg pane selo biva odsječeno jer se put čisti samo ako kome plate. Treba selu čovjekova ruka, da gradi, da sadi… jer nije teško živjeti u Jabukama, pogotovu tu u Razmuću, na lijepom i ravnom imanju, na ravnici kojoj nema ravne nigdje do Trešnjeva.

Dok tražismo put do zajedničke seoske vode, pokušavajući da uhvatimo objektivom pejzaž sela, iznenada iskoči iza jedne glavice srna. Dok smo je mi zapanjeno posmatrali, ona je elagantno odskakutala u šumarak, nimalo preplašena od horskog laveža bezbroj pasa, zavezanih oko kuće Bigovića.

Put do vode mašismo, ali sretno nabasasmo na krdo koza i njihovog pastira Branka Bigovića. Obradova se Branko da će se pisati o selu, pa odmah ispriča kako u selu ima samo njih desetoro u četiri kuće, a nekada su Jabuke bile selo omladine, selo pjesme i veselja iako je opor život na selu, a danas je to selo tuge. Iza rata se već počelo osipati stanovništvo, ali su mahom krenuli poslije 1975.  „Đevojka koja je kucnula potpeticom o asfalt, nije se više šćela vratiti, ni udat na selo. Onda i ovi muški šta će, oženit se ne može nijedan. Na selo neće da dođe nijedna. Smrdi krava, smrdi koza, smrdi ovca. Pogotovu svekar i svekrva.“

Bez imalo oklijevanja Branko  napusti koze, pa nas povede domu svome da se ugrijemo kod domaćice mu Radmile. Uz šporet i domaću rakiju brzo se i priča razveza. Postidjesmo se naše slabe upućenosti kada Branko poče da niže stihove iz „Hajdane“, da priča o Njegošu, da izbaca nazive i datume terminologijom jednog učenjaka. Saznasmo da su Jabuke bile nekada katuni begova grahovskih, pa onda Dakovića i Vujačića, a danas u selu žive samo Bulajići, Krivokapići i po jedna kuća Bigovića, Simovića i Dragićevića.

Ponudi se Branko da nas povede do zajedničke vode, Razmućke kamenice, pa dalje do ostataka nekadašnjih kuća Kilibardi, gdje je rođen čuveni umjetnik Kosta Kilibarda. Dok je hitro poskakivao s kamena na kamen, mi smo miljelje stranom, obraza rumenih poput jabuka, pitajući se kako su nekada tuda silazili sa burilima vode i kako je stoka uspijevala da se ispenje. Kao što nas iznenadi Razmućka ravnica, tako ne zaosta ni Razmućka kamenica. Tamo gdje je priroda stala, nastavili su ljudi i spojili prirodnu udolinu i ljutac kamen i napravili vodu, dovoljnu za skoro cijelo selo. Kaže Branko da se na jedno mjesto, zvano Osoje, peo kapetan Akim Daković, pa kad opali iz levora svi iz Jabuka morali su doći da se radi na vodi. Nezaustavljivo vrijeme okomilo se i na kamenicu, čeprkajući malter između kamenja, prijeteći da ga oburda…

Stazom, koja je vodila kroz jedan uzani prolaz, u kojem kao nekom magijom, prestaše i mraz i vjetrić i nad kojom se bjehu zaštitnički nadvile gole, ali snažne grane, krenusmo u zaseok Živa, do ostataka kuće Kilibardi.  Nobjašnivi mir i toplina vladali su oko razvalina kuće i štale. Možda je ta magijska atmosfera mjesta oblikovala jedinstveni Kostin um i maštu iz koje su nastala prepoznatljiva vajarska djela u drvetu i kamenu.

Uz obećanje da na proljeće stižemo da nas lakonogi Branko vodi na Vilino guvno, pozdravismo se sa njim i krenusmo nazad bijelom džadom, koju je već zalivalo sivilo jesenjeg sumraka. Kačile su se grane o strane automobila kao da su pokušavale da nas još malo zadrže u selu u kome se još uvijek ne gase četiri ognjišta, ali nad njim plamti i čuva ga nebesko ognjište od srca svih onih koji su iz njega pošli, onih koji mu se vraćaju i onih koji ga još uvijek samo u mislima pohode. 

              Ana Dragićević i Jovanka Komnenić

        Sve tekstove možete naći na blogportalu STAZAMA.ME