Zaboravljenim stazama: Okolišta

Opkolismo i mi Okolišta toga toplog jesenjeg dana i krenusmo u potragu za ovcama. No, nigdje se nije čuo prijatni zveket čaktara. Nije se čuo ni lavež nekog rundavog Šarova, svezanog za kolac, niti uporno mukanje krave iz štale. Klupe ispred kuća, na kojima su stari običavali  da čekaju smiraj dana, sada  bjehu prazne. Otvorene ljese, štrikovi bez pranja, trapovi bez krtole, trpeze bez rakije i kave. Ostali su samo gorostasni hrastovi ispred svake kuće kao svjedoci nekih prošlih vremena.

Sa kamenog stepeništa, ispred kamene kuće, posmatrasmo kako se sunce razlilo poljem ko žumance po tanjiru.  Zažutjeli se i kvrgavi dunjci, koje smo pokušavale da dohvatimo, propete na prstima, dok se u osojnim kutima doline caklilo srebrno, trulo lišće, okićeno injem kao kristalima.

Ni u Drljanov Do ne nađosmo nikoga, samo skupljenih nekoliko kuća  i pomoćnih objekata, naslonjenih jedne na druge. Žalila je mirsna žalfija kraj kamenjara što više nema nikoga u selu da je nabere. Zaparala je niz grudi neka tuga dok su naši glasovi parali gustu tišinu toga zaseoka.

U tom kamenom selu bez izvora, čuvana je kao malo vode na dlanu, voda na stijeni, zvana Voluje oko, koju Kovačevići sagradiše prije 200 godina. Zarasla konjska staza dovede nas na to ,,seosko more’’ smješteno u žednom kršu Okolišta. Zamišljasmo jake, ubrađene Crnogorke kako nose na leđima burila vode iz zenice Volujeg oka. Zamišljasmo Galave i Šarulje kako glasno dišu i otpuhuju dok se poje iz ozidanih korita sagrađenih oko vode. Uporno tražismo somove za koje čusmo da tu žive, ali ih ne ugledasmo. Bacali smo im mrvice naših sendviča u nadi da će se pojaviti, ali voda je ostala mirna, a pogled na nju umirujući.

Razgledale smo  pejzaž sastavljen od reda trave, pa dva reda kamena, među koje su nekako uspjele da se komotno prostru oranice i kosanice.

Vratismo se na ulaz u selo, koji se zove Počivala jer kažu da je na tom mjestu Nikac od Rovina, posjekao Turčina Ota Bega i rekao mu ,,Počivaj mirno’’.  U jednom dolu kraj Počivala smjestila se povelika kuća Nikole Kovačevića iz koje je izbijao dim, dajući znake života u Okolištima. Pohitasmo k njoj, kada na putu sretosmo brka Miodraga Kovačevića u traktoru. Bijaše se zaputio na kavu kod komšije Nikole.

Okupilo se oko šporeta u njihovom toplom domu skoro cijelo selo. U toj kući žive Nikola i sestre mu: Anka, Vera i Olga, dok Miodrag i Vido žive u zaseoku kraj škole. Nikola će kroz smijeh: ,,Najbolje da jednu solidnu kuću napravimo i svi se u nju smjestimo.’’ Ova preostala šestorka iz sela Okolišta, pripada bratsvu Kovačević, dok su još iz Okolišta Bulajići i Krivokapići, ali niko od njih ne osta da se suoči sa snjegovima  za koje kažu da uporno padaju od decembra do Đurđeva dne.

Rekoše nam da je nekada u selu bilo 15 kuća i u njima oko 120 druga. Sve do ’66-te pripadali su Spili, a od tada su zasebno selo. Mijo sa osmjehom ispriča kako mu je brat rođen u porodičnoj kući, tada u Spili, a bratove četiri kćerke u toj istoj kući, ali u Okolištima. U Spili je crkva kod koje se kopaju i Okolištani, ali zato su oni imali školu na koju su posebno ponosni. Ispričaše nam da  je zidana pred rat, ali nije pokrivena, iako je građa bila pripremljena. Tek su je završili nakon rata 1958.godine, a do tada su se opismenjavali po privatnim kućama u selu. U njoj je poslednji put školsko zvono zazvonilo 1989.god. Imali su i prodavnicu PTK, koja je radila do 90-tih godina u jednom dijelu škole.

,,Nema stoke, nema čeljadi, pa sve zaraslo. Ko je otišao jednom, nikad se više nije vratio.’’, reče nam Olga dok je prinosila kafu na kojoj se kafenio cvijet debeo kao kora kajmaka na kalici.

Probijanje puta kroz selo započelo je kada najaviše dolazak kralja Nikole da ga svečano otvori za Malu gospojinu, ali objavljivanje rata pokvari sve planove, pa je put tek nakon rata dovršen i otvoren. Asfaltiran je skoro 100 godina nakon probijanja.  Spaja Podbožur i Osječenicu , ali iako je 5 km kraći, novi put ih je ipak zaobišao.

Nešto više od 15 godina u selu je postojao rudnik Crvena Kita za koji kažu da je u njega radio svako iz sela ko je htio. Ruda je vožena vozom Ćirom, pa kada je ukinuta pruga, zatvoren je rudnik, a time i mogućnost seljana da u isto vrijeme drže i posao i imanje.

Pozdravismo ekipu koja osta da se grije oko špreta, a mi se zaputismo krčanikom do škole. Ta skoro, pa velelepna zgrada, polako je propadala. Vlaga joj je pojela tavan i isflekala zidove. Prozora nije ni bilo u desnom kraju škole. U učionici je ostala  da visi slika Njegoša iznad jedine preostale drvene klupe. Kao da je i sama slika bila začuđena. Pitao se sa nje Njegoš đe se đede ono selo koje je u pjesmi opjevao, đe nestaše silni Vuci i hajduci?  Đe odjaviše silne ovce, te opkoli Okolišta silnija muka od nikšićkih Turaka?

         Ana Dragićević i Jovanka Komnenić 

sve tekstove možete naći na blog portalu STAZAMA.ME