Zaboravljenim stazama: Seljani

Izađosmo iz šume i zaplovismo sivim asfaltnim drumom, odlučne u namjeri da zavirimo stazama jednog sela krajputaša i upoznamo u njemu sve seljane sela Seljani.

Na najvišoj tački sela, u zaseoku Dub, usidrila se crkva svetog Jovana Krstitelja sa koje preci Seljana, posmatraju i čuvaju potomke, zagledani u Pivsku planinu i modro jezero koje ih, kao krvotok, razdvaja, ali i spaja. Prođosmo kraj nadgrobnih spomenika na kojima bjehu uklesana prezimena Blečića, Sekulovića i Vukosavljevića. Na jednom spomeniku, ugledasmo urezana imena svih nastradalih onog krvavog ljeta kada Princ Eugen zavi Pivu u crno.

Uzani put protegao se niz strmu padinu od crkve, pa skoro do jezera. Obnovljene seoske kuće izgledom uspješno pariraju novoizgrađenim, ali iz malo koje se toga dana spajahu dim i nebo.

Napismo se vode sa izvora, čiji tok još 1928.godine uhvati Mitar Vukosavljević u elegantnu kombinaciju kamena i betona i ostavi selu kao zadužbinu i okrepljene nađosmo se ispred kuće Nikole i Kate Radeka koje rat dovede iz Sarajeva u Katino rodno selo. Prijatna topline izbijaše iz šporeta,dok se nas dvije sladismo domaćom pitom od jabuka , a teta Kata  nam pričaše o njihovom životu u Seljanima.

Nastavničko i vojno zanimanje zamijeniše poslovima oko stoke i bašte, ali zavoljeli su seoski život u zaseoku Prigradina. Kata se prisjećaše svoga djetinstva, kada su kuće bile pune i kada je zajedno sa mnogobrojnom djecom odlazila u školu na Rudinicama da skuplja znanje. Zapitasmo je kako to da su Pivljani tako umni i da mnogi završiše velike škole. Teta Kata reče: ,,Ovo je gorštački kraj, zdravi mozgovi. Samo u zaseoku Prigradina iz 5 kuća ima 14 fakultetskih diploma.’’  

Pozdravismo ove divne ljude i zaputismo se stazicom kroz bukovu šumu zaseoka Kruševo. Šuštaše opalo lišće, a male crne ptice preturahu po njemu u potrazi sa crvićima. 

Čula se muzika čaktara na ovcama, koju prekidaše lavež pasa i uporni bat sjekire kojom je jedan čovjek, kraj osedlanog konja, pripremao ogrijev za hladne pivske zime.

Na obali jezera izronile su oglodane zidine nekadašnjih kuća. One podsjećahu da je tu nekada bilo selo, ljudi, djeca… koji odoše pod naletom vode sa stvarima u rukama i uspomenama u mislima. Povukla se voda nakon dugog sušnog perioda i pokazala  nekadašnje domove od čijeg se prizora svakome mora stisnuti oko srca.

Kruševo je mjesto gdje se spajahu vode rijeka Sinjca i Komarnice. Mjesto njihovog spajanja se zovu Sastavci i nekada je tu postojao Kaluđerov most, koji  je sagradio Prokopije Vračar 1909. godine. Mosta odavno nema, dok je jezero ugasilo ognjišta  u nekoliko kuća.

U tom malenom zaseoku, sada živi Kosa Lućić sa mužem i sinom. Svrati nas baka Kosa na sok. Kaže da je nekada čitava ova vala bila puna ljudi, danas ostalo samo njih troje, u Prigradini četvoro, Vodicama dvoje. Čitavo selo spalo na 10 ljudi. Zime su kaže svakakve, ali nekad nije bilo zlih dana kao sad što se umije zadesiti.

Svi Seljani izdižu u katun na Zakamen na kojem se odigrao jedan zanimljiv događaj o kojem se i dan danas priča. Nakon jednog naročito berićetnog ljeta, kada potjeraše ovce sa katuna na zimsku ispašu u Podrinje, seljaci izdvojiše 17 ovaca i zatjeraše u brijeg da se i vuci počaste. Tako pokazaše, kroz taj stari običaj, svoju zahvalnost prirodi što im je dala i više nego što im je trebalo. U proljeće sledeće godine, kada se spremahu na ponovni put ka katunu, iznenada i neočekivano, svih 17 ovaca se vratiše žive i zdrave sa čak 25-oro jagnjadi, jer se 8  ovaca bješe obliznilo.

Da li će opet biti berićetnih godina u Seljanima? Da li će se vratiti oni koji su otišli da zajedno sa ovih 10 seljana  čekaju vjetrove da zagude nad kanjonom? Da li će doći da se nadišu arije od koje se bolje pamti i napiju izvorske vode od koje se oporavlja zdravlje? Da li će se iko vratiti ovim padinama zavičaja koji samuje nad kanjonom, zagledan u planinu?

   Ana Dragićević i Jovanka Komnenić