Zaboravljenim stazama: Stabna

U jednoj suvoj dolini, zapadno od rijeke Vrbice, ušuškalo se između stijena, bajkovito selo, Stabna.Tog jesenjeg dana, vladao je u njemu mir, koji bi samo povremeno prošarao zvuk čaktara, negdje u daljini. Jedna zanimljiva stijena planine Kručice, takozvani Bijeli kuk, ljubopitljivo se nagnula i čkiljeći od jarkog sunca, gledala ko je to došao selu Stabna u pohode. Nije za čuđenje ta radoznalost jer je ovaj kameni vojnik bio svjedok tog krvavog proljeća ‘43. godine, kada je u ovo pivsko selo došla u pohode njemačka divizija „Princ Eugen“.

Kada su vojnici počeli da ubijaju po selu, Stabljani napraviše dva zbjega u katune na Malom jezeru i na Tresulji. Na Malom jezeru su ih uhvatili, satjerali u kolibu, a zatim spalili – njih dvadeset osmoro, dok se od plamena smrti uspjela isčupati jedna petogodišnja djevojčica. Krvavi pir je nastavljen i za nekoliko dana zvjerski su ugašena 148 života, od kojih je bilo 82 djece. U porti crkve potomci podigoše spomenike žrtvama sa nadom da se takva stradanje više nikad ne ponove. Ova crna ostrvca u moru koprive nijemi su naratori tragedije koja je zadesila najnevinije i najnemoćnije stanovnike ovog sela.

Tek kada se Kručica uvjerila da smo mi miroljubivi posjetioci, propusti nas dalje čarobnim stazama sela. Opijene jesenjom paletom boja i vrtoglavim pogledom na planinu, uputismo se u Donja Stabna, pored crkve, kroz napuštene kuće načičkane oko puta, koje su svaka za sebe bile pravi fotomodeli, pa pravo put ulaza u prvi Park prirode u Crnoj Gori – Pivu.

Na ulazu zatekosmo na svom radnom mjestu, lovočuvara Neđeljka Đajića. Neđeljko stiže da obavlja svoje poslove oko kuće i da dočekuje turiste sa svih strana. Kaže da uskoro počinje i lovna sezona, pa očekuje lovce i iz inostranstva, ali da je ipak toliko vrsta životinja zaštićeno da sad ima svinja, međeda, srna i lisica preko svake mjere.

Požali se Neđeljko da su Stabna pravi kandidat za Zaboravljene staze jer je selo od nekadašnjih 40 ”dimova” spalo na 14 starijih seljana. Samo ljeti Stubica nakratko oživi. Nekada davno, prije otprilike 500 godina, na jednom uzvišenju između Stabana i rijeke Vrbice, čuveni Herceg Stjepan podigao je Tabangrad.

Stabna su tada bila živa i užurbana naseobina Hercegovih zanatlija. Na uzvišenju još postoje oburdane zidine iz kojih čovjek ne može iščupati kamen, samo priroda to može. Na prisojnoj strani nalazili su se Hercegovi vinogradi iz kojih su tri domaćina donijela izdivljalu lozu i uspjeli da je oplemene na svojim imanjima. Na drugoj strani, preko prodoli, ispod same Kručice, uzdiže se Bijeli kuk, sa izvorom pitke vode, koju je Herceg doveo do svog grada lučevim cijevima. Put do nekadašnjeg utvrđenja je zarastao, ali Neđeljko reče da postoji plan da se grad i zvanično obilježi.

Krenusmo dalje u Gornja Stabna. Pozdravismo čičicu, koji je lagano slagao drva za zimu. Iza njega je sjedjela starica i radoznalo posmatrala rijetko viđene prolaznike. Samo smežurane ruke su ostale da čuvaju selo od zaborava. Još se samo čuju njihovi zvonki glasovi propraćeni lupkanjem štapova. Zapitasmo se šta će biti sa Stabnima, kada oni nestanu? Prošetasmo bajkovitim putem pod hladom lijeski i cerova. Mamile su nas stazice koje su se odvajale od puta, obećavajući još veću čaroliju.

Utolismo žeđ na zanimljivo uređenom izvoru Stuba, jednom od mnogih u tom kraju. Pogled je letio od planinskih vrhova, ispod kojih je izdžikljala gusta šuma, koja je skrivala oronule kolibe i kuće čiji su krovovi progledali u nadi da će im se kroz to oko ući toplina i zagrijati hladne zidove. Prođosmo kraj pokošenih širokih livada oivičenih drvećem, niz koje umalo ne potrčasmo, baš kao djeca. Skoro svaki korak je bio nova fotografija . Taman kada planinu ostavismo za nama, pogled puče u daljinu pa ugledasmo Durmitor i njegov vrh Prutaš.

Za kraj ostavismo početak sela. Spustismo se vijugavim putem iz seoske idile u pravi mali grad. Dočekaše nas zgrade modernog izgleda, ali tek iz blizine vidjesmo da su stakla polupana, mobilijar ponešen. I tako u svakoj redom kako smo nailazile. Ogoljeni motel,  ambulanta, prodavnica, otkupna stanica, šumarnica… Ni priroda ne može biti surova prema ljudskoj tvorevini koliko može to biti čovjek. Samo se nova škola još uvijek ne da načeti, iako je isuviše velika za svega 12 đaka iz okolnih 10 sela.

U zgradi stare škole, koja je za vrijeme Drugog svjetskog rata bila bolnica, a zatim stambena zgrada, živi gospodin Milan sa suprugom i šestoro djece. Sa njim pođosmo do mosta na rijeci Vrbici, pored kojeg je kunjala stara vodenica, pritisnuta puzavicama kao jorganom. Poslali su je u penziju još 1988. godine. Sa tog mjesta ugledasmo svu veličanstvenost uzvišenja na kojem je Herceg Stjepan izgradio svoj čardak ni na nebu ni na zemlji.

Milan nam otkri još jedno blago sela. Skriveni u jednom šumarku, prekriveni lišajevima, mahovinom i zaboravom, srednjovjekovni stećci čekaju i polako tonu u zemlju.

Piva junačka, Piva mučenička, Piva u kojoj je oktobar nestvarno lijep, a pejzaži neuhvatljivi svemu osim oku, isprati nas sa pozivom da joj se opet vratimo. 

Autori: Jovanka Komnenić i Ana Dragićević