Zaboravljenim stazama: Trubjela

Poučene  iskustvom da staze, kojima se najčešće ide, obično kriju i najviše tajni, odlučismo da otkrijemo poneku iz  toga kraja, kojim uglavnom proletimo, jureći put Hercegovine  ili nazad. Krenusmo u razotkrivanje Trubjele.

Ovo mjesto je dobilo ime po trubama, koje su oglašavale opasanost  i dozivale se među turskim karaulama čije ostatke ono skriva, dok danas samo trube auta, koja tuda prolaze.

Naše istraživanje ovoga kraja dovede nas  po ko zna koji put do Ćirove magične  uskotračne pruge. Polazna tačka bješe nekadašnje stajalište iznad jezera, koje je ispratilo mnoge seljane, a nas, ovaj put, dočekalo. Danas je zgrada željeznice topli dom porodice Ćorovic.

U pogledu na jezero,  koji se mijenja sa godišnjim dobima, u brizi o krdu crvenodlakih koza, a prije svega u prijatnoj osami, oni su našli smisao  života u tom krševitom mjestu.

Njihova djeca odavno ne žive sa njima.Otišla su, kao i stotine drugih, zamijenivši zvijezde nad seoskim nebom, svijetlima grada. Stara škola čami pored puta, odavno gluva i slijepa, bez svoje crvene kape pod kojom je nekada odzvanjalo od dječjih glasova i smijeha. Po dno puta, na guvnu, kojeg kržljavo rastinje ne uspijeva sakriti, nekada je brujalo od rasprava i dogovaranja, dok je danas  ono samo ukras na jednom imanju i zborno mjesto ptica.

Puteljak, oko kojeg se bjehu načičkali vrtovi i na kojem je graja crnih gavranova zaglušivala svaki drugi zvuk, vodio je u zaseok Ponikvice. Nekada je njime odjekivalo “smrt fašizmu! sloboda narodu!” jer su ovaj kraj nazivali mala Moskva zbog velikog broja komunista, a sada skoro da nema ko kome dobar dan da nazove jer mnogi drugovi i drugarice počivaju na malom seoskom groblju. Mlada porodica Čolaković planira da ostavi đedovinu, kao stotine drugih, kada djeca prispiju za školu. Širokim livadama, ispreplijetanim međama, uskoro neće biti ni igre konja, niti dječje jurnjave za jagnjadima i psima.

Dokaz da je Rudinsko – trepačkim krajem nekada išla granica između Crne Gore i Turske skrio se skoro uz samu magistralu.

Turci su na tom mjestu 1761.godine sazidali karaulu i sa 40 pandura čuvali granicu. Sto godina kasnije, kulu su oburdali ljudi, a gdje su oni stali, nastavilo je vrijeme. Ostaci zidina, prošarani puškarnicama, pocrnjeli od vremena, izgledaju kao da su pocrnjeli  od čekanja da ih neko sačuva, kao uspomenu na neka prošla i opomenu za buduća vremena.

Iznad karaule još uvijek stameno stoje nesalomivi zidovi rezervoara u koji je ispumpavana voda iz Kusida, a odatle se spuštala do Ćira kada se zaustavi na željeznickoj stanici Trubjela.

Avetinjska pustoš okružuje ogromu zgradu stanice i pomoćne objekte, dok je zub vremena nemilosrdno izgrizao sve što je mogao dohvatiti. Slova na natpisu je davno pojela rđa, samo goli zidovi još uvijek ne popuštaju i ne padaju, stvarajući idealnu scenografiju, koju su iskoristili za snimanje filma “Ubistvo sa predumišljajem.”

Kroz isklesanu stijenu, niz čije mrke zidove je točila voda proizvideći  zvuk, kao da prolazite pored potoka, probijajući se zaraslom stazom, uputismo se od stanice ka bližnjem tunelu.

Uski prolaz utjerivaše neobjašnjivu jezu u kosti i kao da čekasmo da dim nekog fantomskog voza pokulja iz tunela. Mora da je ljudima, kada su prvi put tuda prolazili, izgledalo kao da će ogromna usta tunela da ih progutaju. Fantomski voz se ne pojavi, ali se ipak okrenusmo po koji put kada krenusmo dalje.

Uđosmo u centar mjesne zajednice Trubjela. Tu sretosmo gospodina Perovića, koji nam ispriča da je taj cijeli kraj nekada napredovao zahvaljujuci željeznici, rudnicima… imali su vodovod, ambulantu, poštu, telefon. U centru se nalazi ogromni dom, koji je nekada posjedovao čak i kino salu, dok danas posluži samo za vrijeme glasanja. Na brdu iznad doma, nadvila se crkva Sv.Nikole. Sagrađena je 1868.godine, priča se na mjestu nekadašnje istoimene crkve.

Počinusmo, uz veličanstven pogled, koji se pruža od nje na prostranstvo najveće mjesne zajednice u Nikšiću, pa se spustismo do spomen parkića, posvećenog palim borcima ovoga kraja. Tu zajedno druguju u miru kosti boraca Balkanskih ratova, Prvog i Drugog svjetskog rata.

Sivi oblaci krenuše da se spajaju sa sivilom trubjelskog kamenjara i dok je sitna kiša kvasila nam lica, krenusmo dalje sa osmjehom i željom da svima istrubimo o našem razotkrivanju ovog usnulog krajputaša.

       Ana Dragićević i Jovanka Komnenić