Zaboravljenim stazama: Tušina

Prostrane procvale poljane, prepune šarenih cvjetova sa čijim se glavama igrahu vjetrovi, a koje presjecase veseli žubor i vijuganje rijeke Tušine, činiše prizor gotovo nepodnošljivo veličanstvenim i lijepim. Uskočismo u njega, kao pravi uskoci i zavirismo u istoriju, muzej, crkvu, gostoprimstvo i ličnosti ovog čarobnog sela. 

Centralni dio naše priče pripada crnogorskom vojvodi, senatoru i banu Novici Ceroviću. Ovaj crnogorski vitez čijim je zaslugama smaknut ozloglašeni Smajil-aga Čengić, posmatra svoj rodni kraj sa brežuljka, na kome leži crkva i njegove kosti. Među bratstvom Cerovića postoji nepisano pravilo da nikome više ne nađenu njegovo ime iz straha da ne bi bio dostojan njegove veličine.

Reklo bi se da među bratstvom vlada i dugovječnost jer Novica poživje 90 zima, dok u njegovoj rodnoj kući, koja je pretvorena u muzej, zatekosmo njegovog devedesetogodišnjeg praunuka Miladina. Ovaj krepki starac nas povede do Novičine sobe, koja je  zadržala autentičan izgled sa malim prozorom i niskim drvenim vratima, pored kojih je visila slika sa koje nas posmatraše dubokim čvrstim pogledom junak Novica.

U ovoj sobici potomci čuvaju, izmedju ostalog, štap sa srebrnom glavom konja, koji mu pokloni Njegoš, drveno burence u kome je nosio rakiju, krevet u kome je i umro…

Praunuk ponosno pokaza i brojno ordenje, među kojima i Obilića medalju iz 1847. godine, kojih je iskovano svega 6, a od kojih je jedino ova sačuvana. Naročito nas zaintrigira odlikovanje koje je dobio od Sultana za humanost u ratovanju. Veliki vojvoda je živio skromno, čime je samo još više doprinio svojoj veličini.

Nakon obilaska muzeja, vinusmo se do vodopada rijeke Tušine, zvanog Sik, koji nam pokaza mlađani Novo Cerovic.

Život je poveo Nova iz, kako on kaže, „najljepseg sela u Crnoj Gori“ na primorje, ali on koristi svaku priliku da dodje kući i uživa u miru i druženju sa familijom. U ovome smaragdnom raju, prošaranom zimzelenim šumarcima, ni seoski poslovi nijesu teški. On se pokaza i kao vrsni domaćin, te nakon kafe i kolača, koje je zgotovila njegova ljubazna i nasmijana sestra, dobavi nam i ogromni stari ključ od vrata crkve koju podiže kralj Nikola u kojoj se nalazi grob Novice Cerovića.

Nakon što se poklonismo crnogorskom banu, uputismo se do kuće poslednje crnogorske virdžine, Stane Cerović. Škure ogromne kamene kuće bijahu zatvorene.

Dočeka nas samo šarena maca, koja se možda ponadala da joj se gazdarica vratila, te mazno poče da prede. Međutim, virdžina više tu ne stanuje. Sada živi na novoj adresi u Domu za stare u Risnu. Zakasnismo da čujemo njenu nevjerovanu životnu priču od nje lično. Bar smo znale da svoje poslednje godine nece provesti u samoci i bez njege.

Uskočki vjetrovi i glad za daljim ”osvajanjem” nas gurahu dalje do varošice Boan. Ostavismo za nama Tušinu i naše nove poznanike uz obećanje da ćemo se opet vidjeti.

Nastaviće se…

Autori: Ana Dragićević i Jovanka Komnenić