Zaboravljenim stazama: Vilusi

Dok prilazimo razrušenoj zgradi željezničke stanice, podno Kešeljv gradine, zamišljamo ljude kako vrve, šireći veselu galamu. Zamišljamo tužne, nasmijane, uplakane, zaljubljene, koji su jednom stajali na tom peronu i čekali ćira. Od toga vremena, ostao je samo zarđali natpis –Vilusi.

Umjesto ćira, zviždaše samo novembarski vjetar. Zamro je davno život kraj pruge i samo ,,Ostaje sjećanje na vlakove koji uvjek uznemire krajolik: u ljetnjim mjesecima požarom, a zimi pronose snijeg, stižu iz studenih krajeva. Šta god radili i gdje god bili, osvrćemo se i gledamo ih. I kad nosimo balu sijena na leđima i kad gonimo krave u stranu, kad stoku javimo s pojila i solila i s ispaše, kad motkom tučemo magarca uz grdnje i psovke-uvjek stanemo, svaki posao zanemarimo i odgodimo kad vlak naiđe, jer se osvrćemo i gledamo na tu stranu.’’

Sjeta nas obuze na toj stanici, ali Viluse, to simpatično krajputaš seoce je uvjek znalo da nas iznova omađija svojim čarima i povuče preko prostranih livada  i skrivenih staza, vraćajući nam dobro raspoloženje.

U ovom selu su rođene naše bake, koje kao da su nas toga kasnog jesenjeg dana gledale sa neba i ponosno vodile seoskim putevima.

Svi putevi kroz selo uvijek vode do crkve. Usidrena na vrhu brežuljka, crkva svetog Matije, čuva svoje Vilušane. Obuze nas milina kada zaškripa kapija i krenusmo stepenicama niz koje su nam se u susret kotrljali žirovi i suvo lišće. Mogao se čuti naš smijeh sa brežuljka dok se umalo uzalud protezasmo za ključem koji uvijek čeka uporne putnike namjernike. Dok polako gurasmo teška crkvena vrata, osjećasmo se kao da otvaramo prolaz u neki skriveni svijet.

Crkveno groblje postalo je poslednje konačište mnogim Bulajićima, Kovačevićima, Dakovićima, Vujičićima, Kešeljevićima… ali nama pažnju privuče jedno neobično prezime – Čerkez. Kazaše nam kasnije da je Vladimir Čerkez bio hrvatski pisac, oženjen Vilušankom, rodom od Šabanovića, koji je toliko volio Viluse da je izrazio želju da u njemu vječno počiva.

Na njegovom spomeniku, stoje uklesani stihovi: ,,Kad dođe doba groba ko svima odvezite me gdje god da budem u Crnu Goru – Vilusima i mrtvog među prave ljude.’’

Nekada su Vilusi bili opština (Viluški srez), koja je tada imala preko hiljadu stanovnika, a svaki od njih je grabio priliku da se spusti u takozvanu ,,pjacu’’.  Ona je bila centar sela u koji su se Vilušani spuštali na po koju ljutu u neku od mnogobrojnih krčmi i dobru tursku kafu. Tu se kupovalo, prodavalo, ljubavilo , ogovaralo… Danas ,,pjaca’’spala na jednu krčmu, babu i prodavnicu.

Korov i sitne travčice izvirivahu iz amfiteatra kraj Doma, kao vjerna publika koja čeka nastup kakvog poznatog glumca, kao i da ih ogrije čuveno Viluško kulturno ljeto, ali kao da je nastupila zima za kulturu u Vilusima, zima koja već predugo traje.

U dvorištu škole ,,Braća Bulajić’, ne čusmo dječju graju. Postala je suviše velika za svega 20 đaka. ,,Bilo nas je čak 350 kad sam ja učio ’53.’’ ,priča nam Mile u kafani “Timor”, dok lagano ispijaše vinjak.

U selu postoji i čudo neviđeno – fabrika koja radi! Fabrika elektro pogona, uprkos svemu, još uvijek uspješno gura naprijed.

Kažu da su Vilusi dobili ime tako što je jedan putnik, prolazeći kroz kamene predjele Hercegovine, naišao na zelenu oazu i viknuo: ,,lijepog li sela, pravo vila selo!’’ Danas u njemu ima puno vikendica – vila.

Jedna od njih je takozvana “Vila Amerika” koju je sagradio Bobo, pilot koji je živio u Meksiku.

Društvo joj prave mnoge lijepe vikendice, koje dokazuju da se korjeni nikada ne sijeku, da se Vilusima uvjek vraćaš, kao toplom domu, kao majčinom zagrljaju, kao bakinim pričama, kao uspomenama… jer Viluse uvjek skriva neki kutak i neizmjernu čar koji te čekaju odmah tu kraj puta. Mi toga dana otkrismo Dolove sa svojim Mirotinskim gredama, koji su ništa manje fascinantni od Grčkih meteora. Uputismo se ka njima. 

Ana Dragićević i Jovanka Komnenić