Zaboravljenim stazama: Zlostup

Vjerovatno su nekada isto tako odlučno krenuli Turci u ovaj kraj naslonjen na planinu Goliju, ne sluteći kolika će im sila i volja trebati da se tu zadrže. Na svakoj stopi zlo ih je tuklo, pa zato ga i nazvaše Zlostup. Mi smo, pak, dolazile u miru i znale smo da će nas Golija i ovaj put dočekati kao najrođenije.

Po savjetu, ne skrenusmo sa glavnog puta asfaltnom trakom čijom je cijelom širinom neko napisao „Zlostup“, već uđosmo u selo putem između Štitara i Višnjića dola. Rekoše nam da se tuda najbliže dolazi do Veselina Dumnića, povratnika u Zlostup, dobrog i gostoprimnog domaćina. Zagledane u okolne glavice, pitajući se koja li je ona čuvena Štukeljina, umalo da nam Veselin, stojeći na karoseriji vojnog kamiona, ode iz sela svojim poslom. Kamion stade kada vidješe dvije razmahane djevojke, koje su im trčeći prilazile. U društvu sa sinom Bogdanom i bratom Vukotom, Veselin bješe krenuo nekuda u šume planine Golije. Iako u neodložnim obavezama, vrlo rado stadoše sa nama. Saznasmo da ćemo taj dan provesti u najvećem golijskom selu koje se dijeli na Mali i Veliki Zlostup.

 „Đe je Turke naodilo malo i veliko zlo“, kako reče Veselin. Njemu, kao povratniku, sada je sve čudno u selu u kojem je nekad bilo 30 kuća, a sad 20 duša od silnih Dumnića, Doknića, Purovića, Vučurovića, Višnjića i Miloševića koji su tu  živjeli. Pokazaše nam kojim putam da se uspenjemo na Štukeljinu glavicu, gdje je davno živio prebogati knez Štukelja, a gdje su seljani 1927.podigli školsku zgradu. Do 1988.god. i njenog zatvaranja u njoj je bilo čak i 76 đaka iz Zlostupa i okolnih sela. Bogdan naglasi da obavezno slikamo to zdanje u kojem se sada spraćaju ovce i ubaca sijeno, dok se Veselin, sjećajuči školskih dana i golijskih snijegova, prisjeti kako su im nekada stari gonili volove do škole kako bi im kroz snijeg napravili prtinu.

Morale smo, po njihovim instrukcijama, posjetititi izvor žive vode koji zovu Česma. Ponudiše da nas do majdana povezu na karoseriji, te mi odmah pristasmo. Bila je to vožnja tokom koje smo se djetinje radosno smijale i uživale i onda kada smo morale da se sagnemo prilikom nailaska na visoke grane kako nas ne bi udarile. Česma, još u tursko vrijeme ozidana, pa popravljana bezbroj puta, već je prispjela za novo uređenje. Nikada ne presušuje, osim što ljeti čovjek mora biti uporan da na gumeno crijevo dobije vodu iz nje. Bogdan nam odmah dade jednu oznojenu bocu ledne vode. Dok počinusmo uz Česmu rekoše nam da srne dolaze na livade kod kuća, a od međeda se nikuda po mraku ne smije. Vukota ispriča kako je jednom davno sreo međeda, ali da ne zna koji se od kojeg više uplašio.

Tu čusmo i legendu o tome kako je knez Štukelja našao dubrovačko blago zakopano na njegovom imanju prije njegovog naseljavanjanja. Naime, kada je Štukelja potjerao koze na pazar u Novi i zacijenio ih nekom Dubrovčaninu, on mu je, ne poznajući ga, rekao da ne bi tolike pare dao, da je svako grlo ko jarac Bjelan kneza Štukelje što leži na njegovom blagu u Goliji. Štukelja brže bolje vrati koze u Goliju, počeka da vidi gdje će Bjelan leći, pa kada viđe da leži na jednoj kamenoj ploči, mače ploču i nađe blago.

Odoše Dumnići svojim poslom, a mi se spustismo do zaseoka Prevale. Svježi vjetrić rashlađivao je vrelinom nadojenu zemlju, raznosio mirise raznotravja i ninao grane divljih jabuka, otežale od plodova. Kažu stari da to znači da će pasti veliki snijeg. U seoskom groblju stado krava vrijedno je radilo na održavanju trave. Jedva da su nas pogledale. Taman toliko važnosti su pridavale i kamenim i mermernim nadgrobnim spomenicima koji su se izmiješali sa stećcima starim nekoliko vjekova. Reljefi i ukrasi na stećcima uveliko blijede. Samo se na jednom jasno vide tri usjeka nastala kada je neki nepoznati junak probao na njemu jačinu svoje sablje. Prosuli su se stećci i van ograde groblja i tonu lagano u zemlju, gubeći svoj oblik.

Sakrivena s druge strane glavice, školska zgrada stoji izbijenih okana, kao iskopanih očiju.Ona ne vidi krdo seoskih konja, puštenih u sampas, koji su složno jeli divljake. Pogleda nas jedan vranac svojim čudnim, čakarastim okom, koje kažu da talik donosi. Ždrebe se igralo, čas trčeći nesigurnim galopom, čas valjajući se po livadi, sve pogledujući gledamo li ga. Zamišljasmo da su to konji kneza koji je nekada, u 18.v., kažu, imao toliku stoku da je imao čak četiri čatrnje. Vidjesmo ostatke nekih velikih građevina, koji bjehu skoro u ravni sa zemljom, jedno veliko guvno na kojem odavno nije ništa vršeno…

Podno glavice rasteglo se Pecirepovo polje. Jedini podsjetnik da je tu, još prije Štukelje, živio Lazar Pecirep, hajdučki harambaša, kojeg čak i Njegoš pominje u Gorskom vijencu. Toliko jada je zadavao Turcima, da su iskoristili priliku kada je bio na katunu da mu popale imanje i zaplijene stoku. Nakon toga on sa familijom pređe u Velestovo. No, ni tamo nije mira dao Turcima. Po jednoj od legendi, kada su ga na kraju uhvatili i nabili na kolac, živio je na njemu još tri dana, čisto iz prkosa.

Horizont bješe počeo tonuti u laganu izmaglicu. Iza planine Njegoš spuštale su se kišne zavjese, ali naše istraživanje Zlostupa ne bješe ni blizu gotovo. Vratismo se do onoga natpisa i dobrom džadom spustismo se do kuće Radoša Doknića. U njegovoj okućnici nalazi se najveći tumulus, odnosno gomila u Goliji. Kažu oni koji su je mjerili da ima 20m širine i 5 visine. Nama se učinilo da ima i više. Ne znamo da li su ispod nje pokušali šta naći, ali u drugim golijskim gomilama pronalažene su ljudske kosti. 

Prijatni Radoš objasni nam kako da dođemo do karaule koja se nalazi na kraju klanca Duge, kao četvrta turska karaula na putu za Gacko, nakon karaula Presjeke, Odžine kule i Nozdre, koje su međusobne komunicirale dimnim signalima.

Ni sumrak, ni strah od međeda, ni sve bliža kiša, ne spriječiše nas da krenemo u potragu. Usput odmarasmo oči na kamenitim stranama planine sa jedne strane puta i na livadama i šumarcima s druge strane. Ko zna dokle bismo mi tako stigle da ne naiđosmo na Goranoviće, koji bjehu izdigli. I to u Dugu! Nerado odbismo uporno zvanje na kafu i odmor od strane Ivane Goranović, nego samo zatražismo da nas uputi gdje to mašismo put ka karauli. Vođene njenim instrukcijama vrlo brzo je nađosmo i ostadosmo bez riječi pred njom. Nije nam bilo jasno kako se tolika građevina mogla tako skriti u rastinju. Do nje je ogromna voda sa dva grlića, koja je vjerovatno služila i tokom gradnje karaule i kasnije vojnicima. Obilazismo karaulu, gazeći nježni bijeli vrijesak koji bješe napravio vijenac oko nje. Izbijao je čak i iz zidina koje su se krunile i raspadale. Ne prebrojasmo sve ulaze, sve prozore, zadivljene njenom veličanstvenošću čak i sada.

Zaboravismo da potražimo skrivene ostatke turskog grada i turskog groblja dok smo sa zidina karaule posmatrale Goliju koja se prostirala pred nama i udaljene vrhove prekrivene olovnim sutonom, nazdravljajući životu poslednjim kapima još uvijek ledne vode sa Česme.  

                    Ana Dragićević i Jovanka Komnenić 

        sve tekstove možete naći i na blogportalu STAZAMA.ME