Zaboravljenim stazama:Stolac

A potom, da raširimo krila nad ostacima srednjovjekovnog grada, nad turskom karaulom, da ocijenimo dužinu razvaljenih zidina šanca i prebrojimo koliko još stećaka nije utonulo u travu i zemlju. Poželjesmo da zakrstarimo selom Stolac.

Maštajući tako skoro i ne primijetismo kada se nađosmo na uskom seoskom putu, zakićenom krupnim šipuracima i drvećem divljih jabuka koji su istresali plodove na njega. Put je grabio  uz brdo, kroz kuće, livadice i šumarke, koji su utonuli u popodnevnu sijestu. Baka Jela Tadić, starački hitro skoči iz dremke,raširi suve ruke  kao da smo joj najrođeniji, pa nas  izgrli  i izljubi prije nego stigosmo da se predstavimo.

Stalno dosipajući okrepljujući domaći sok od pomorandže, razgovorismo Jelu koja svako ljeto dolazi po nekoliko mjeseci u zaseok Papratišta  da nahrani dušu, baveći se baštom i dočekujući djecu. Pohvali se njihovim akadamskim i profesionalnim uspjesima, ali se prisjeti i nekadašnjih nevolja kroz koje je prošla zbog nemaštine i bolesti u familiji, nego, kako reče, čovjek je rođen sve da izdrži. Požali nam se da ona slabo kud može, ali da su komšije divne i dođu do nje. I oni su uglavnom tu samo ljeti ili dolaze vikendima jer kao da su se i priroda i ljudi urotili da rastjeraju ljude iz sela. „Odavde snijeg goni narod. Selo je opušćelo, neće đevojke da se udaju na selo ni da muzu krave, a sad je selo najljepše“, reče Jela.

Teška srca izađosmo iz te prijatne i čiste atmosfere kojom je odisala Jelina kuća. Pođosmo dalje u Gornji Stolac. Iznenadismo se kad se pred nama prostriješe talasaste livade, prošarane gustim bukovim šumama i bijelim kućama sa plehanim krovovima. Privuče nas jedna, čije su zaleđe čuvali bogati stogovi sijena i mali žuti pas. Braća Radovan i Radenko Gogić družili su se sa komšijom Novom Cicmilom uz čašicu domaće rakije. Pridružismo se i mi veseloj atmosferi, a kada čuše zbog čega smo došle, odmah se razveza priča i to u tri glasa.

Na tom svojevrstnom času istorije i geografije saznasmo da su nekada ovaj prostor naseljavali Kelti, pa Tračani, Iliri, Grci od kojih su ostali nazivi pojedinih mjesta, kao Pei, Panos… Zatim tu su i ostaci staroslovenskog groblja, a na jednom od njih nalazi se i jedno od dva sadašnja groblja u selu. Neko kaže da je nekada postojala crkva brvnara u selu, ali danas na službu i molitvu idu u susjedno Smriječno. Tamo su išli i u školu, ali već pet godina iz sela nema nijednog đaka.

Ispričaše nam da su do Drugog Svjetskog rata u selu živjeli samo Cicmili, a nakon završetka istog doselili su se: Gogići, Pavići i Radojičići. Novo podijeli sa nama predanje o naseljevanju Cicmila u ovaj kraj. Naime, kada pop Nikola iz Grbaljske Lastve ubi fratra, koji mu je branio da gradi crkvu, on pobježe sa porodicom u Stolac. Tu mu kneževi Laloš Nenošević i Jovan Tadić dadoše imanje da čuva most koji je vodio od Gacka ka Pivskom manastiru. Jedan popov sin oženi kćerku kneza Laloša i ostade na tastovoj zemlji, a kneževi sinovi odseliše se u Bosnu. Od popova sina nastadoše Cicmili.

Pored brojnih obaveza Radenko stiže da se bavi i intelektualnim radom. Izdrije rokovnik u kojem je zapisao čak 260 toponima u cijelom selu. Nacrta nam u našem zapisniku kako je nekada izgledala turska izviđačka karaula, izgrađena 1857.godine u kojoj su službovala 63 vojnika.

Kupljenje šljiva i krušaka moralo je sačekati dok nas Radovan i Novo povedoše u  turu Gornjim Stocem, koju počesmo od groblja. Brojni krstovi i nadgrobni spomenici sakrili su se u zemlji, ali oni znaše skoro za svaki čije kosti počivaju pod njima. Nova ostavismo da bere, kao limun žute plodove divlje šljive, a nas troje krenusmo u osvajanje karaule, prolazeći pored napuštenih koliba i zapuštenih vrtova.

Odavno se tim stazama nije išlo radi razonode i radoznalosti. Samo se njima hodi kad se ide u branje drva. Hvatali smo prečice preko pokošenih livada, kroz gajeve sa tepisima od šušketavog lišća i suvog granja kroz koje je probijalo neobično nisko rastinje i pečurke. Grabovina osvojila karaulu mnogo prije nego nas dvije. Bukve zauzele stražu umjesto vojnika i gledaju na selo, koje je kunjalo u dolini. Lako im je bilo držati na oku seljane. Samo se zimuje u dvije kuće u ovom dijelu sela. Bacismo pogled na brdo Gradinu na kojem je pronađena 4000 godina stara grnčarija i na kojem su još uvijek vidljive omeđine nakadašnjeg srednjovjekovnog grada. Oburdane zidine šanca, koji je služio i Turke i partizane, sada su manja prepreka od bockavog žbunja kleke.

Nijesmo imale više života da se spustimo i do ploča na kojima je vidljiv natpis na nekom još uvijek nepoznatom pismu, već se sa zahvalnošću rastasmo sa našim strpljivim vodičem i krenusmo u Donji Stolac. U potrazi za lijepom fotografijom i zgodnim mjestom za piknik susretosmo krave koje su nas sumnjičavo gledile i nestrpljivo pozirale. Izbio trn na nekadašnjim livadama, šiblje gdje se nekada raž talasala… Čovjek teško uspijeva da se izbori sa prirodom koja ga polako nadjačava. Samo će zimus u tri doma zapucketati vatra u Donjem Stocu.

Oko groblja grobna tišina. Ni cvrčak da se čuje. Samo je sunce, žuto kao ona divlja šljiva, pržilo nečujno tjerajući nas da se povučemo u debeli hlad gdje utonusmo u razmišljanje o selu kroz koje su prošli toliki narodi i koje će na kraju izgleda biti ostavljeno od svih.

              Ana Dragićević i Jovanka Komnenić

     Sve tekstove možete naći na blogportalu STAZAMA.ME