Aleksandar Ćuković o svojoj knjizi: Pisac ostaje tajna

Mladi pisac se na početku razgovora za naš portal kratko osvrnuo na tu svoju posljednju knjigu, koja je i svojim neobičnim naslovom privukla pažnju publike.

“Pisac, koliko god to ovo vrijeme onemogućavalo, ostaje tajna. I sebi i drugima. Šta god mislili da znamo o njemu, plašt kamernog ne uspijevamo mu strgnuti. I kada ga strgnemo, nići će mu novi. Neka distanca, ipak, mora postojati. Što se više trudimo da demistifikujemo pisca, kad mu vrijeme jeste, ono se ova teza više potvrđuje. Selimović je u jednom intervjuu kazao da se boji “tog svog posla”, jer je “pisanje isuviše javni posao, kao jedna vrsta duhovnog striptiza”. Problem, naravno, nastaje nakon striptiza. Kada Vas čitaoci sačekaju u – kupatilu”, navodi Ćuković.

Ćuković se, poput drugih pisaca, posvećuje čitaocu, ali on se njima bavi i u svojim stručnim radovima. Čitajući priče, stiče se utisak da on mnogo polaže i duboko vjeruje u aktivnu ulogu čitaoca.

“Fleš fikcija zahtijeva “aktivnog čitaoca”. Zašto očekivati da Vas pisac dovede na određeno mjesto i tu tek tako jednostavno ostavi? Nema mirenja sa tim! Zašto, ako i dovede do cilja, ne sačekati dovoljan broj onih koji će tu takođe stići i izvesti diverziju, istjerati ga iz sopstvene priče? U tome je štos”, ističe on.

Naš sugrađanin je do sada objavio tri zbirke kratkih priča, po kojima se nazire definitivno žanr koji praktikuje.

“Kratka priča je samo trenutna potreba. Ne mislim da će uvijek biti i jedina. Trenutno “strahujem” od romana. Plašim se da sada ne bih ostao “zainteresovan” do kraja. To nije bio slučaj ranije, sa “Omčom”, iskren je Ćuković.

Književni kritičar Radoje Femić zabilježio je u pogovoru knjige da su likovi priča do tragizma oslobođeni porijekla, tradicije, pripadanja…

“Ti likovi su kušači čorbe od noktiju, potencijalni pisci koji od Krleže ne vide gole žene koje mašu kupaćim kostimima, neizlječive bolesti sa usnama u obliku dugmadi, Dreser Psa Ministrove Kćerke, čovjek koji je spavao sa ženom poznatog glumca, kalkulanti, mali ljudi i veliki konkursi, usjedjelice, skakavci…”, nabraja naš sagovornik.

On dodaje da je moguće da se neko od njegovih kolega pisaca može prepoznati u njegovim pričama, tvrdeći kao u priči da je Godo ženskog roda i da je ovo vrijeme – vrijeme “pisca u kupatilu”.

“Dok god budem nezadovoljan svojim pričama vjerovaću da je Godo ženskog roda. Jeste. Djeluje i da je svako vrijeme – vrijeme pisca. A, istorijski gledano, vrijeme pisca u kupatilu došlo je nakon trijumfa supe iz kesice. Kraj se za sada ne nazire”, zaključio je Ćuković.