Bibliotekar preporučuje – “Izvor umjetničkog djela”

Hajdeger je gimnaziju učio u Konstancu a od 1909. studirao je teologiju, prirodne nauke i filozofiju u Frajburgu gdje je doktorirao 1913. radom o učenju o sudu u psihologizmu, da bi 1916. postao asistent kod Edmunda Huserla koji je tada naslijedio katedru u Frajburgu. Od 1923. Hajdeger predaje u Marburgu da bi 1928. došao u Frajburg na mjesto Huserla i predavao do 1945. kada je udaljen iz nastave na predlog njegovog bivšeg prijatelja Karla Jaspersa i penzionisan.

Kratko vrijeme (1933-1934) bio je rektor univerziteta u Frajburgu, naredne godine dao je ostavku na tu funkciju a potom odbio i poziv da pređe u Berlin.

Svaki Hajdegerov spis jeste filozofski događaj svoje vrste; među njima najslavnije djelo, koje je izvršilo najveći uticaj u XX stoljeću i koje je Hajdegeru donijelo svjetsku slavu, jeste prvi dio preambiciozno zamišljenog djela „Bivstvovanje i vrijeme“ (Seinn und Zeit, 1927). Među najpopularnije spise spadaju: „Fenomenologija i teologija“, „Šta je metafizika“, „Kant i problem metafizike“, „Izvor umjetničkog djela“, „Helderlin i suština poezije“, „Vrijeme slike svijeta“, „Platonovo učenje o istini“, „O biti istine“, „Čemu pjesnici“, „Pismo o humanizmu“, „Šumske staze“, „Šta je mišljenje“, „Pitanje o tehnici“, „Predavanja i članci“, „Šta je filozofija“, „Stav razloga“, „Onto-teo-loška struktura metafizike“,  „Na putu ka jeziku“, „Putokazi“; treba reći da veći dio Hajdegerove zaostavštine čine tekstovi predavanja i seminara.

Predmet interesa Martina Hajdegera je čitava filozofska tradicija: od prvih grčkih mislilaca, Anaksimandra, Heraklita i Parmenida, preko Platona i Aristotela, zatim Dekarta, Kanta, Šelinga i Hegela, pa do novih i njemu savremenih filozofa: Kjerkegora, Ničea, Diltaja i Huserla.

Najautentičniji i nesumnjivo najdublji uticaji kojima je stvarno podlegao, bili su, pored starih Grka, uticaji Helderlina i Ničea.

Komentarišući Hegelov stav o kraju umjetnosti, izrečen na prvim stranicama njegovih predavanja iz estetike, još početkom XIX stoljeća, stav da pošto mi više nemamo potrebu da neki sadržaj izrazimo u formi umjetnosti „umjetnost, u pogledu svoje najviše namjene, jeste i ostaje nešto što pripada prošlosti“, Hajdeger piše da „ostaje pitanje: da li je umjetnost još jedan bitan i nužan način na koji se zbiva odlučna istina za naš istorijski opstanak, ili umjetnost to više nije? Ali ako to ona više nije, onda ostaje pitanje: zašto je to tako? Odluka o Hegelovom stavu još nije pala, jer iza toga stava stoji zapadno mišljenje nakon Grka, koje odgovara jednoj istini bivstvujućeg, što se već zbila“.

Pitajući za izvor umjetničkog djela Hajdeger kaže da je izvor ono po čemu djelo jeste a što nazivamo njegovom biti, pa pitati za izvor umjetničkog djela znači pitati za njegovo porijeklo. Ako djelo nastaje iz umjetnikove djelatnosti, a ova je to što jeste po svome djelu, pokazuje se da je „umjetnik izvor djela, a djelo izvor umjetnika, pa oba svoje porijeklo nalaze u umjetnosti, koja je opet „još samo neka zbirna riječ kojoj više ne odgovara ništa stvarno“. Bit umjetnosti, smatra Hajdeger, treba tražiti u umjetničkom djelu.

Mora se reći da je problem porijekla umjetnosti moderan problem nastao sa razvojem istorijske svijesti i da bi se mogao formulisati na sljedeći način: kako među najstarijim tragovima ljudskog postojanja možemo poznati umjetnost kao umjetnost, odnosno: „kako ćemo identifikovati umjetnost u njenoj prvoj pojavi ako već prethodno ne znamo šta je ona, ako već nemamo pojam ili pretpojam umjetnosti?“ Ovdje se pitanje porijekla umjetnosti ne postavlja kao pitanje početka umjetnosti u vremenu, što bi spadalo u problematiku jedne istorije umjetnosti, ovdje se pita za mogućnost nastanka umjetnosti iz nečeg što po svom biću nije umjetnost, odnosno: kako iz nečeg što nije umjetnost i što služi neposrednom opstanku, može u nekom trenutku nastati umjetnost, umjetničko djelo koje u samom sebi ima svrhu i svoj princip. Osnovu umjetnosti Hajdeger vidi kao zbivanje bivstvovanja, kao zbivanje istine, pa se porijeklo ovdje ne postavlja kao istorijski, već kao logički problem.

Ako se do pojma umjetnosti dolazi razmatranjem umjetničkih djela, kako ćemo znati šta su umjetnička djela ukoliko prethodno ne znamo šta je umjetnost?

Zapitamo li šta su djela, prvi odgovor bi bio: to su stvari. Hajdeger kaže: slika visi na zidu kao puška ili šešir, umjetnička djela se prenose i transportuju poput trupaca, Betovenovi kvarteti leže u podrumu neke izdavačke kuće kao krompiri u podrumu. Umjetničko djelo jeste stvar, smatra Hajdeger, ali i nešto daleko više od toga no što je stvar; to nešto više čini umjetničko djelo umjetničkim djelom. Budući da kazuje i nešto drugo no što je gola stvar sâma, djelo je alegorija, simbol; ono je stvar za koju se vezuje još nešto, nešto drugo.

Karakteristika umjetničkog djela jeste u tome da se u njemu dešava istina. Bit umjetnosti, piše Hajdeger, jeste: sebe-u-djelo-postavljanje istine bivstvujućeg, a umjetnost bi bila: sebe-u-djelo-postavljanje istine. Tako se umjetničko djelo pokazuje kao mjesto gdje se otkriva istina čija bit je u neskrivenosti.

U daljem izlaganju, Hajdeger primjećuje da se bivstvovanje djela ne može odrediti iz djela samog; do djela i onog umjetničkog u djelu se može doći možda analizom pojma stvaranja, a to znači, nastojanjem da se načini razlika između stvaranja umjetničkog djela i „stvaranja“ zanatskog proizvoda. Grci su obe pomenute vrste proizvođenja odredivali istom riječju téchne. Hajdeger upozorava da ova riječ kod Grka nije korišćena ni u smislu zanata ni u smislu umjetnosti, pogotovu ne u smislu tehnike već da je označavala neki način znanja. Ali, pita u Pogovoru Hajdeger: „Koja je bojazan danas veća nego bojazan mišljenja? Ima li govorenje o besmrtnim djelima i vječnoj umjetnosti neki sadržaj i neku postojanost? Ili su to još samo poludomišljene izreke u jedno vrijeme, kada se velika umjetnost zajedno sa svojom biti odmakla od čovjeka?“

Odlomak

„Da bismo otkrili suštinu umjetnosti, umjetnosti koja se zaista nalazi u djelu, potražimo istinsko djelo i zapitajmo djelo šta i kako ono jeste.
Umjetnička djela svakom su poznata. Arhitektonska i vajarska djela nalazimo na javnim mjestima, u crkvama i u stambenim zgradama. U umjetničke zbirke i izložene postavke uključena su umjetnička djela raznih epoha i naroda. Ako djela pogledamo u njihovoj nedirnutoj realnosti i pri tom sebe ničim ne zavaravamo, tada se pokazuje: djela su tako prirodno prisutna kao i ostale stvari. Slika visi na zidu kao lovačka puška ili šešir. Neka slika, na primjer ona Van Gogova koja pokazuje par seljačkih cipela, ide sa izložbe na izložbu. Umjetnička djela se šalju kao ugalj iz Rura i trupci iz Švarcvalda. Tokom Prvog svjetskog rata Helderlinove himne bile su upakovane u vojnički ranac zajedno sa priborom za čišćenje. Betovenovi kvarteti leže u magacinu izdavačke kuće kao krompiri u podrumu. Sva djela imaju taj karakter stvari. Šta bi ona bila bez njega? Ali možda nam je neprijatan taj dosta grub i površan pogled na umjetničko djelo. Čistačica u muzeju ili prevoznik mogu se zadovoljiti takvim predstavama o umjetničkom djelu. Mi, međutim, moramo djela uzimati onako kao se sa njima susreću oni koji ih doživljavaju i u njima uživaju. Ali čak ni opštepoznati estetski doživljaj ne može da zaobiđe stvarski aspekt umjetničkog djela. Postoji nešto kameno u građevinskim djelu, nešto drveno u rezbarskom djelu, nešto bojeno u slici, nešto glasovno u jezičkom djelu, nešto zvukovno u muzičkoj kompoziciji.”

Ukoliko želite da uronite u divni svijet literature i pronađete djela velikih svjetskih klasika, kao i djela na psihološke, kriminalističke, ljubavne, avanturističke teme, i ako vam je potrebna stručna literatura, JU Narodna biblioteka “Njegoš” i NVO Društvo prijatelja biblioteke “Njegoš” vas pozivaju da se učlanite u Biblioteku “Njegoš”. Jedna poslovica kaže da: Dobru knjigu čini dobar čitalac, zato vas željno očekujemo. 

Ivan Lješković