“Bibliotekar preporučuje – Jesenjinova poezija”

Jedno vrijeme je živio sa djedom, majčinim ocem. Jesenjin se sjeća: “Moj djed je bio neobičan čovjek, sjajna ličnost, široka priroda, mudar seljak”. Ubrzo su se njegovi roditelji pomirili. Njegovo interesovanje za književnost postaje izraženo poslije osnovne škole. Jesenjin je boravio u Moskvi 1911. godine. Poslije godinu dana opet odlazi i počinje da radi u jednoj štampariji. Kasnije odlazi u Petrovgrad i upoznaje se s Blokom. Sreće se sa Gorkim, Majakovskim… Godine 1919. grupa ruskih pjesnika objavljuje manifest novog umjetničkog pravca – imažinizma. Jedan od potpisnika manifesta bio je i Jesenjin. Maja 1922. Jesenjin je prvim avionom koji je poletio poslije Oktobarske revolucije na relaciji Moskva – Berlin, otišao u inostranstvo sa svojom drugom ženom Isidorom Dankan, čuvenom američkom balerinom. Obišao je gradove Njemačke, Francuske, Italije, a kasnije putuje u Ameriku. Septembra 1925. ženi se treći put, unukom Lava Tolstoja, Sofijom. U noći između 27. i 28. decembra 1925. godine, Jesenjin je u sobi hotela “Angleter” izvršio samoubistvo.

Ako je neko bio sanjar, bio je Sergej Jesenjin, Ako je neko bio ljubavnik stiha, bio je Sergej Jesenjin. Ako je neko često plakao, plakao je Sergej Jesenjin. Presudni dan Jesenjinove pjesničke sudbine bio je 9. mart, 1915. godine. Tada je prvi put vidio živog pjesnika i to tada najvećeg, Aleksandra Bloka. Ti njegovi stihovi koje je čitao pred Blokom bili su prožeti bjelinom breza, vedrinom, plavetnilom, posvetama prirodi. Ovo vrijeme “proljećni Jesenjin” kako su ga tada zvali, piše pjesme koje kipte od boja, pretežno svijetlih, a među njima je pretežno plava. Sve je oko njega plavo: oči, duša… Niko u ruskoj poeziji prije Jesenjina nije opjevao tugu životinja: krave, keruše, lisice… “Pjesma o keruši” je najpopularnija u nizu stihova o seljačkoj Rusiji. No, od “proljećnog Jesenjina” do Jesenjina zgaslih očiju nije prošlo mnogo vremena.

Jesenjinu je mnogo značila majka Tatjana. Njegova majka je bila nepismena i čitav život je provela na selu, ali je divno osjećala i razumjela pjesme svoga sina. Sergej joj je rado čitao svoje pjesme, a s njegovom zbirkom u rukama sestre Kaća i Šura, provodile su večeri. “Pismo majci” je čuvena pjesma Sergeja Jesenjina. Galja Benislavska bila je žena ga je najviše voljela i kojoj je on najviše vjerovao. Često je noću dolazio kod nje, budio je, u njegovoj glavi nastajala je pjesma. Koračao bi po sobi, zagledan u svoj unutrašnji svijet riječi i njihovog smisla. Kad zastane kaže: “Galja, hoćeš li da čuješ moju novu pjesmu?”
Izgovarao bi je cijelu, dok bi je Galja prenosila na hartiju. Sam je govorio; “Ne pišem perom…perom samo dotjerujem.”

Pjesnički jezik kojim je pisao Jesenjin, rezultat je složene emocionalne percepcije, shvatanja životnih činjenica i oblikovanje posredstvom stvaralačke fantazije. To je jezik koji odlikuje živopisnost, svježina, neposrednost, emocionalnost, a prije svega iskrenost. Jesenjin je pjevao i duboko emotivne pjesme “huligana” i besramne zvuke kafanske Moskve, zaodijevao svojom neponovljivom jesenjinovskom melodioznošću. On se često razmetao drskim gestom, grubom riječju. No, ispod svega toga treperila je osobena nježnost nezaštićene duše. Jesenjin se grubošću zaklanjao od surovog vremena u kome je rođen – zaklanjao, ali se nije zaklonio, Otišao je iz života bez nadmene uvrijeđenosti – bez protesta, ne zalupivši vratima, već ih tiho zatvorivši rukom iz koje je lila krv. Tom krvlju je napisao svoju poslednju pjesmu: “Doviđenja druže, doviđenja”, nekoliko sati prije nego će izvršiti samoubistvo. Ovaj papirić s niskom stihova ispisanih krvlju, jedinstven u ruskoj i svetskoj poeziji, uvijek je pod najstrožom zaštitom. Za devedesetak godina, vidjelo ga je svega petnestak istraživača. Sve što su najnovija istraživanja otkriva o Jesenjinovom životu, stvaralaštvu i smrti, čita se kao roman o nezaštićenom usamljeniku koji je jedino želio da pjeva svojim glasom, svojom lirom. Jesenjin je bio i ostao velika ruska rana.

Doviđenja, druže moj, doviđenja.
Dragi moj, u mojim si grudima.
Urečeni rastanak, obećava viđenja, 
obećava novi susret ljudima.
Doviđenja, druže, bez stiska, reči kleti,
ne tuži i bolno ne mršti povije,
u ovom životu nije novo mreti,
al ni živet, bogme, nije najnovije.
( Doviđenja, druže moj, doviđenja. )

U oluji, u buri,
Kraj nedaća svih,
Uz teške gubitke
I uz tugu kletu
Biti nasmejan, prirodan, tih,
Najveća je umetnost na svetu. 
(Crni čovek)

Ukoliko želite da uronite u divni svijet literature i pronađete djela velikih svjetskih klasika, kao i djela na psihološke, kriminalističke, ljubavne , avanturističke teme, i ako vam je potrebna stručna literatura, JU Narodna biblioteka “Njegoš” i NVO Društvo prijatelja biblioteke “Njegoš” vas pozivaju da se učlanite u Biblioteku “Njegoš”. Godišnja članarina iznosi pet eura. U okviru biblioteke, koja se nalazi u zgradi Dvorca Kralja Nikole, postoji čitaonica gdje možete provesti sate čitajući zanimljiva štiva. Jedna poslovica kaže da: Dobru knjigu čini dobar čitalac, zato vas željno očekujemo.

Ivan Lješković