Bibliotekar preporučuje – “Nevidljivi gradovi”

Kalvinov stil nije jednostavno klasifikovati. Neka od njegovih djela su reprezentativni primjeri postmodernizma, u čijem središtu je prisutna refleksija o književnosti i činu čitanja, dok neka pripadaju neorealizmu, basni ili se se jednostavno mogu nazvati modernim.

Metanarativni roman o čitanju i pisanju „Ako jedne zimske noći neki putnik“ smatra se jednom od vrhunaca postmodernističke književnosti.

Dobitnik je ordena Legije časti i brojnih nagrada; bio je predlagan za Nobelovu nagradu.

Njegova najpoznatija djela su: „Ako jedne zimske noći neki putnik“, trilogija „Naši preci“, „Kosmikomike“, „Nevidljivi gradovi“, „Američka predavanja“.

„Nevidljivi gradovi“ su u osnovi roman, ali bez ikakve naracije. Veći dio knjige, koja je strogo formalna, sastoji se zapravo od kratkih proznih pjesama, od kojih se mnoge mogu čitati kao parabole ili meditacije o kulturi, jeziku, vremenu, sjećanju, smrti i prirodi čovjeka.

Jedini likovi su ostarjeli Kublaj Kan i mladi Marko Polo. Oni sjede u bašti, gdje venecijanski istraživač, iz akumuliranog iskustva svoje mašte,  priča mongolskom vladaru o gradovima koje je vidio kada je putovao u daleke krajeve Kanovog ogromnog carstva. Svako kratko poglavlje opisuje drugi grad, njih je ukupno 55 i svi nose ženska imena. Mjesta koja Kalvino opisuje, međutim, ne postoje ni na jednom mapi, već predstavljaju „misaoni eksperiment“,  uređenje i reorganizaciju emocionalnih i filozofskih refleksija civilizovanog svijeta. Ovo su fantastična, očaravajuća mjesta, gdje stvari nikada nisu onakve kakve izgledaju.

Smatrao je da je „napisao neku vrstu posljednje ljubavne poeme posvećene gradu, u vrijeme kada u njemu postaje sve teže živjeti“.

„Grad je kombinacija mnogih stvari: sjećanja, želja, jezičkih znakova; to je i mjesto razmjene, kao što nam govori svaki udžbenik iz ekonomske istorije, samo što ta razmjena nije samo trgovina robama već uključuje i riječi, želje i sjećanja. Moja knjiga počinje i završava se slikama srećnih gradova, koji se neprekidno oblikuju i potom blijede, usred onih nesrećnih…“ (Kalvino, 1983).

Odlomak

„Da li je Armila ovakva zato što je nedovršena ili srušena, da li postoji neka začaranost ili je to samo hir, ja ne znam. Ali činjenica je da nema zidove, nema tavanice, niti podove: nema ništa što bi ličilo na grad, osim vodovodnih cijevi koje se vertikalno penju tamo gdje bi trebalo da  su  kuće  i  granaju  se  tamo  gdje  bi  trebalo  da  su  spratovi:  šuma  cijevi  koja  završava  u česmama, tuševima, sifonima, cisternama. Spram neba bjelasa neki lavabo ili kada za kupanje ili  neka druga  majolika,  kao  neko  zakašnjelo  voće  koje  visi  na  granama.  Reklo  bi  se  da  su vodoinstalateri izvršili svoj posao i da su otišli još prije no što su stigli zidari; ili da su njihove instalacije, neuništive, odoljele nekoj katastrofi, zemljotresu ili nagrizanju termita.

Napuštena  prije  ili  poslije  naseljenja,  Armila  nije  zapravo  pusta.  U  svako  doba,  dižući pogled  izvan  cijevi,  nije  rijetko  nazrijeti  jednu  ili  mnogo  mladih  žena,  vitkih,  oniskih,  kako  se gnijezde u kadama za kupanje, kako se savijaju pod tuševima, kako se umivaju ili brišu, ili se parfimišu,  ili  češljaju  duge  kose  ispred  ogledala.  Na  suncu  sijaju  kapi  vode  koje  su  tuševi raznijeli, mlazevi iz česmi, vodoskoci, špricanja, sapunica sunđera.“

Ukoliko želite da uronite u divni svijet literature i pronađete djela velikih svjetskih klasika, kao i djela na psihološke, kriminalističke, ljubavne, avanturističke teme, i ako vam je potrebna stručna literatura, JU Narodna biblioteka “Njegoš” i NVO Društvo prijatelja biblioteke “Njegoš” vas pozivaju da se učlanite u Biblioteku “Njegoš”. Jedna poslovica kaže da: Dobru knjigu čini dobar čitalac, zato vas željno očekujemo. 

Ivan Lješković