Bibliotekar preporučuje – “Norveška šuma”

Iako su mu i otac i majka predavali japansku književnost, Murakami je najviše zainteresovan za djela američkih pisaca.

Studirao je dramu na Univerzitetu Vaseda u Tokiju.

Pisanjem je počeo da se bavi u svojim tridesetim godinama. Prema sopstvenoj priči, inspiraciju za svoj prvi roman „Slušaj pesmu vjetra“ (1979) dobio je gledajući jednu bejzbol utakmicu. Roman je osvojio književnu nagradu, što ga je ohrabrilo da nastavi da se bavi pisanjem. Godinu dana kasnije izdao je nastavak romana „Fliper“ iz 1973, a 1982. „Lov na divlju ovcu“. Godine 1985. objavio je roman „Okorjela zemlja čuda i kraj svijeta“. Svjetsku popularnost stekao je romanom „Norveška šuma“, koji je u Japanu prodat u milionskom tiražu. Taj roman je ekranizovan 2010.

Godine 1986. napustio je Japan i nastanio se u Sjedinjenim Američkim Državama. U to vrijeme nastali su njegovi romani „Igraj, igraj, igraj“ i „Južno od granice, zapadno od sunca“.

Murakami se bavi i prevođenjem na japanski. Prevodio je djela Ficdžeralda, Karvera, Irvinga, Selindžera. Sada živi u Japanu, a radi kao gostujući profesor na Univerzitetu Prinston u SAD-u.

Za Murakamija je vezan još jedan interesantan podatak. Naime, taj pisac je i maratonac. Trčanjem je počeo da se bavi u svojoj 33. godini. Nedeljno trči šest puta po deset kilometara. Najčešće trči ujutru i za to izdvaja oko sat vremena.

Planetarna popularnost Murakamija krije se u njegovom autentičnom pripovijedanju, u kojem opisuje svijet isprepletanih vremena i prostora, realnih događaja i ljudske podsvijesti,strahova, sjećanja, nadanja, snova, želja.

Pored izuzetne vještine pripovijedanja, čitaoce privlači svojim autentičnim junacima, najčešće mladim ljudima koji se, izgubljeni u haosu modernog života, kreću kroz neobičan svijet u kojem je vrlo tanka granica između stvarnih događaja i onoga što se zbiva u ljudskom nesvjesnom.

“Krećem da pišem tako sto tumaram po sopstvenom mraku. Napišem tri stranice slijedeći sopstveni instinkt, uopšte ne znam kuda će me priča dalje odvesti. Ne znam kako drugi pisci rade ali mi je opisani način najuzbudljiviji i najinspirativniji”, kaže Murakami.

Tipični Murakamijevi likovi su naizgled obični mladi ljudi, utonuli u anonimnost japanskih velegradova, koji pokušavaju da se suprotstave usamljenosti i da nadomjeste nedostatak ljubavi. Muškarci su najčešće pasivni likovi, jalovi talenti koji nijesu kadri da se izbore sa svojim ličnim mrakom, dok su žene izuzetne ličnosti snažnih karaktera, gotovo uvijek pomalo nastrane, ali odlučne da pronađu ono za čim tragaju.

Iako očaran popularnom zapadnom kulturom, Haruki Murakami je po nečemu pravi Japanac. Naime, vrlo je disciplinovan i piše svakodnevno od ranog jutra do podneva.
Kao i mnogi veliki stvaraoci, Haruki Murakami se može okarakterisati kao namćor i ekscentrik. U intervjuima, kojih je vrlo malo jer se nerado odaziva na pozive novinara, Murakami često aludira na svoj loš odnos s ocem. Tvrdi, recimo, da nikada nije volio japansku književnost koju je predavao njegov otac, inače budistički sveštenik. Loši porodični odnosi ogledaju se i u mnogim Murakamijevim romanima, u kojima glavni i sporedni likovi ne komuniciraju s roditeljima.

Odlika Murakamijevih romana su i omaži muzičkim stvaraocima. Murakami je veliki ljubitelj muzike i kolekcionar gramofonskih ploča. Jedno vrijeme je radio u prodavnici ploča, a godinama je bio i vlasnik jednog džez kluba u Tokiju. U većini njegovih djela muzika je veoma važan element. Tako, na primer, u romanu „Norveška šuma“ slušamo „Beatles“, „Creedance Clearwater Revival“, „Rolling Stones“, Bramsov „Drugi koncert za klavir“, u knjizi „Južno od granice, zapadno od sunca“, čiji je glavni junak vlasnik džez kluba, Murakami nas podseća na muziku Djuka Elingtona, Binga Krozbija i Neta Kinga Kola,

Sve u svemu poseban pisac, posebnog izraza, kod koga otudjenje je uvijek glavna tema njegovih romana i priča, samoća, nesnalaženje u sadašnjici u brzini, potraga za ljubavlju. Često se upliće i neka detektivska priča, praćena preispitivanjem ljudskih opažanja, sa obaveznom dozom humora.  Takođe, dosta se spominje hrana, odlasci u restorane, neka (nama odavde) nesvakidašnja jela, budi kod citaoca interesovanje o japanskoj kulturi i načinu života
Njegov roman “Norveška šuma” je svjetski bestseler, i njegovo najpoznatije djelo, čija popularnost ne jenjava ni današnje.Dok je na letu za Nemačku, Toru Vatanabe slušajući melodiju Bitlsa ‘Norvegian Vood’ počinje da se sjeća svoje mladosti provedene u Tokiju. Vrijeme prijateljstva, strasti, gubitaka i želja.
Napisano kao flešbek, Norveška šuma  se uglavnom vrti oko tri centralna lika – Torua, Naoko i Midori. Priča je ispunjena atmosferom, istorijom i referencama na muziku i književnost. Iako je ovo priča o ljubavi i mnogim oblicima koje ona poprima, ona takođe govori o gubitku, smrtnosti i borbi da se nastavi život.

Radnja romana smještena je u Tokiju kasnih šezdesetih, u vrijeme kada su japanski studenti, kao i njihove kolege mnogih drugih nacija u svojim zemljama, protestovali protiv sopstvenih režima. Ova pomalo nostalgična pozadina, osim što oslikava atmosferu svjetskog bunta, predstavlja kulise za jednu “običnu” ljubavnu priču. Riječ pod navodnicima označava ono u čemu je Murakami majstor bez premca: suptilni poznavalac ljudskog srca, dilema i strasti koje donose ljubavni jadi.. To nije samo ljubavna priča,  To je priča o odrastanju sa temama kao što su život i smrt, komunikacija, izolacija, mentalne bolesti, politika itd.

Odlomak iz romana “Norveška šuma”

Kad li sam ono poslednji put video svice, razmišljao sam. I gde? Sećao sam se tog prizora, ali nikako nisam mogao da se setim ni mesta ni vremena. Mogao sam da čujem šum vode u noćnoj tami i vidim starinska zaštitna vrata brane od opeke. Otvarala su se i zatvarala okretanjem ručke. Reka nije bila velika. Bio je to potok čiju je površinu gotovo skrivala trava obrasla oko njegovih rubova. Unaokolo je bio takav mrkli mrak da ni svoja stopala nisam mogao da vidim kad sam ugasio baterijsku lampu. A iznad jezerceta na kome je stajala brana, letele su stotine svitaca. Poput varnica plamena, njihova svetlost odbijala se o površinu vode.
Zatvorio sam oči i na trenutak utonuo u tu tamu svog sećanja. Čuo sam šum vetra jasnije nego ikad. Nije bio snažan, ali je proleteo pored mene, ostavljajući čudesno živopisan trag. Kada sam otvorio oči, video sam da je tama letnje večeri postala za nijansu dublja.
Otvorio sam poklopac tegle, iz nje izvadio svica i stavio ga na jedva tri centimetra izdignutu ivicu rezervoara. Delovalo je da nije u stanju da shvati gde se nalazi. Posrćući, svitac je napravio jedan krug oko zavrtnja, nogama se hvatajući za skorele ljuspe boje. Jedno vreme je išao nadesno, pa kad se uverio da dalje nema kud, vratio se nalevo. Dugo mu je trebalo da se posle toga popne na glavu zavrtnja. Zatim je ostao tu dugo, više se ne pomerajući, kao da je na izdisaju.
S rukom na priručju, samo sam ga posmatrao. Ostali smo dugo tako nepomični, i svitac i ja. Samo je vetar fijukao pored nas, dok je u mraku šuštalo bezbroj listova na japanskom brestu.
Čekao sam beskonačno dugo.
Svitac je poleteo mnogo kasnije. Kao da mu je nešto sinulo, odjednom je raširio krila i u sledećem trenu već preleteo priručje, ukazavši se u bledoj tami. Hitro je opisao luk oko rezervoara, kao da pokušava da povrati izgubljeno vreme. I onda, pošto je na tren lebdeo u vazduhu kao da pogledom prati kako se linija njegove svetlosti razliva na vetru, konačno je odleteo u pravcu istoka.
I kada je svitac nestao, dugo se u meni zadržao trag njegove svetlosti. Te slabašne, blede svetlosti, koja je lebdela dugo, dugo u gustoj tami mojih zatvorenih očiju, poput neke izgubljene duše.
U toj tami, mnogo puta sam pružao ruke. Moji prsti nisu dodirivali ništa. Ta slabašna svetlost uvek je bila tačno izvan mog domašaja.

Ukoliko želite da uronite u divni svijet literature i pronađete djela velikih svjetskih klasika, kao i djela na psihološke, kriminalističke, ljubavne, avanturističke teme, i ako vam je potrebna stručna literatura, JU Narodna biblioteka “Njegoš” i NVO Društvo prijatelja biblioteke “Njegoš” vas pozivaju da se učlanite u Biblioteku “Njegoš”. Jedna poslovica kaže da: Dobru knjigu čini dobar čitalac, zato vas željno očekujemo.

Ivan Lješković