Bibliotekar preporučuje – Poezija Branka Miljkovića

“Branko Miljković – suviše brz da živi, suviše mlad da umre. Bio je talentovaniji od čitave generacije pjesnika”, Petar Džadžić, njegov prijatelj, govori o svom prijatelju Branku kao ličnosti sastavljenoj od riječi u kojima je gorio i izgorio.

Jednom dok su šetali jednog sunčanog aprilskog dana, Petar se sjeća Brankovih riječi: “Kad budem to što jesam, tad nas neće biti.”  Ljubav je imala počasno mjesto u njegovoj poetskoj rezidenciji. U svojim pismima prijateljima otkrivao je svoj ljubavni jad, i nakon toga brzo je i zauvijek odlutao u tamu koja ga je prizivala.   

Brankovo posljednje pismo, pred samu tragičnu smrt, koje je poslao Petru Džadžiću:

“Dragi prijatelju, ne znam zašto, ali želim da ti objasnim suštinu svog poraza, od koga se više nikada neću oporaviti. Prije svega moraš znati da moja nesreća nije puki ljubavni jad. Ta žena nije bila tek moja ljubavnica, ona je bila prva i osnovna potreba moga duha. Ona je bila i moja duhovna žaštita i zaklon. Ona je bila za mene žaštitni omotač od metafizičke studeni. Bez nje sam potpuno izložen kosmičkoj besmislici i noći. Moja usamljenost je sada apsolutna. Za mene ne postoji oblast čistog važenja o pjevanja. Sad moje pjesme traže moju glavu. Više nema ko s njima da me pomiri. To je samo ona znala. A nije znala da zna. Pored nje i najopasnije misli pretvarale su se u divne i bezazlene metafore. Sad je sve to podivljalo i besomučno kidiše na mene. Ja sam najveći dio svojih pjesama napisao prije nego što sam je zavolio, ali tek s njom sam postao pjesnik, to jest, onaj koji nije ugrožen onim što pjeva. Ja ću pokušati da živim i dalje, mada sam više mrtav od svih mrtvaca zajedno. Ali ova užasna patnja je posljednji ostatak onoga što je u meni ljudsko. Ako nju nadživim, ne očekujte od mene nista dobro, ali ja ne vjerujem da ću je nadživjeti.”

I nije je nadživio.    

Pesma za moj 27. rođendan

Više mi nisu potrebne reči, treba mi vreme;

Vreme je da sunce kaže koliko je sati;

Vreme je da cvet progovori, a usta zaneme;

Ko loše živi zar može jasno zapevati!

Verovao sam u san i u nepogodu,

u dve noći bio zaljubljen noću,

dok jug i sever u istome plodu

sazrevaju i cvokoću.

Sanjajući ja sam sve praznike prespavao!

I grom je pripitomljen pevao u staklu.

Ne rekoh li: vatru vrati na mesto pravo,

a poljupcu je mesto u paklu.

I hlebovi se pod zemljom školuju;

Ja bih se želeo na strani zla tući;

Pa ipak, po milosti istorije,

povraćajući i ja ću u raj ući.

Za prijatelje proglasio sam hulje,

zaljubljene u sve što peva i škodi.

Dok mi zvezde kolena ne nažulje

moliću se pobožnoj vodi.

Ukoliko želite da uronite u divni svijet literature i pronađete djela velikih svjetskih klasika, kao i djela na psihološke, kriminalističke, ljubavne , avanturističke teme, i ako vam je potrebna stručna literatura, JU Narodna biblioteka “Njegoš” i NVO Društvo prijatelja biblioteke “Njegoš” vas pozivaju da se učlanite u Biblioteku “Njegoš”. Godišnja članarina iznosi pet eura. U okviru biblioteke, koja se nalazi u zgradi Dvorca Kralja Nikole, postoji čitaonica gdje možete provesti sate čitajući zanimljiva štiva. Jedna poslovica kaže da: Dobru knjigu čini dobar čitalac, zato vas željno očekujemo.

Ivan Lješković