Bibliotekar preporučuje – Poezija Vislave Šimborske

Jedna je od 14 žena koje su dobile Nobelovu nagradu za književnost (a od njih 14, dvije su iz Poljske). U obrazloženju dodjele Nobelove nagrade 1996. godine, Nobelov komitet je Šimborsku nazvao Mocartom poezije, ženom koja je spojila eleganciju jezika sa “žestinom Betovena”. U svojoj 73. godini je dobila Nobelovu nagradu za književnost, a tokom života je objavila svega oko 250 pjesama. Kada su je pitali zašto tako mali broj pjesama, u odgovoru je bila jasna: zato što ima kantu za smeće. Ono što nije prolazilo njenu kritiku, nije moglo ići dalje.

“Uvijek sam pisala kratke pjesme. Čak sam i zarađivala od svojih prvih kratkih pjesama. Pisala sam ih i kada bi se god dopale mom ocu, a morale su da budu duhovite i bez ikakvih liričnih ispovesti, on bi vadio novčanik i plaćao mi za njih”.

Za svoj književni rad bila je nagrađivana. Godine 1954. dobila je Nagradu za književnost grada Krakova, 1963. Nagradu Ministarstva za kulturu i umjetnost II stepena. Od stranih nagrada 1992. dobila je Geteovu a 1995. Herderovu, koju dodjeljuje Bečki univerzitet. Godine 1996. dobila je  Nagradu poljskog PEN-Kluba. Te iste godine dobila je i Nobelovu nagradu za književnost. Njena poezija je do sada prevedena na 36 jezika.

Vislavina biografija je dugo bila velika nepoznanica. Nije se znalo čak ni šta je studirala. Nagađalo se s vremena na vrijeme. Te književnost. Te filozofiju. Te biologiju. Na konferenciji za štampu održanoj poslije vijesti o Nobelovoj nagradi, koju je primila 1996. godine, rekla je nešto više o sebi. Da je rođena u Bninju kod Poznanja 1923. godine. Da je djetinjstvo provela u Zakopanu, gdje joj je otac bio upranik imanja čuvene aristokratke porodice Zamojski. Da joj se majka zvala Ana Marija Rotemund. Da se porodica poslije očeve smrti 1931. preselila u Krakov, gde je provela čitav svoj život. Da je završila čuvenu gimnazuju Uršulanki. Da je maturirala za vrijeme okupacije pohađajuči tzv. Tajne kurseve. Veoma rano je počela da radi. Najprije na željeznici. Između 1943-48. studirala je polonistiku i sociologiju na Jagelonskom univerzitetu. Ni jedne ni druge studije nije završila. Nije voljela gužve, javne nastupe i odbijala je da pravi svoje večeri poezije.

Vislava Šimborska je ostala upamćena kao izuzetna pjesnikinja, ali njen privatni život nije ništa manje interesantan. Nekoliko manje poznatih ekscentričnih osobina, koje je posjedovala, dodatno otkrivaju njen briljantan um, velikodušno srce i divan osjećaj za humor.

Njeni najbliži prijatelji je pamte kao skromnu i smirenu osobu. Niti je vojlela da postavlja pitanja kojima bi zadirala u tuđu intimu, niti je voljela da govori o sebi. Nije voljela hvalisanje ni proslave. Nije voljela ni da priča o literaturi kao ni o tehnici pisanja poezije, vjerujuću da umjetnici treba da se iskazuju samo kroz svoj rad. Djetinji smisao za humor, koji provijava kroz njene tekstove, prati Šimborsku i u svakodnevnom životu. Znala je često da poklanja prijateljima čestitke sa svojim vrcavim kolažima ili da organizuje lutrije na kojima je dijelila male, slatke, kičaste nagrade.

„Imala sam prilično srećan život, u kom je takođe bilo smrti i razočaranja, ali radije ne bih pričala o ličnim stvarima, i voljela bih kada ni drugi ne bi pričali o svojim ličnim stvarima takođe. Za ljude imam drugo lice, zato me svi vide kao srećnu osobu punu anegdota, koja ne radi ništa drugo osim što smišlja igrice i zagonetke. Kada sam tužna i zabrinuta ne idem među ljude.“

Šimborsku dobijanje Nobelove nagrade nije izmijenilo. doživjela ju je kao katastrofu, “oduzimanje privatnosti”, do koje joj je u životu najviše stalo. Mjesec dana nakon objavljivanja da je ona “srećni dobitnik” nije se znalo gdje je. Napustila je Dom pisaca u Zakopanu i nestala. Nekolicina njenih bliskih prijatelja sumnjala je da je izvršila samoubistvo. To se ponovilo i na dan uoči uručenja Nobelove nagrade kada se “zabarikadirala” u hotelskoj sobi, da su morali do nje da dođu spolja, vatrogasnim merdevinama i razbijanjem prozora, a tokom uručenja Nobelove nagrade i večere sa švedskim kraljem i pokušajima da bude vesela i duhovita. Novac koji dotle nikada nije imala u većim količinama predstavljao joj je neopisiv teret. Čim se vratila u zemlju, osnovala je fondaciju i razdijelila ga “onima kojima je više potreban”. Kao i svaki pravi pjesnik, i Šimborska je morala pronaći neki svoj poseban ton, jedini i neponovljiv, onaj koji se nije čuo niti sretao kod drugih. Uvijek je najteže definisati u čemu je ta posebnost pojedinih pjesnika, jer to najčešče nije ni tema ni forma, nego ono što budi u čitaocu nova osjećanja i otkriva mu novu ljepotu. Sve je kod nje sažeto, odmjereno, usklađeno. Nema posebne stilizacije koja bi posebno padala u oči.

Poezija Šimborske nije laka i raspjevana.Pored sveg majstorstva kojim je pisana, osjeća se da je ta mudra ljudska lirika duboko doživljena. Šimborska je testamentom čak i svoju sahranu isplanirala. Iako je počasni građanin Krakova, testamentom nalaže da bude jednostavna, bez bogosluženja, tj. da je umjesto u Panteonu izuzetnih Poljaka sahrane u porodičnoj grobnici na Rakovickom groblju, u kojoj počivaju njeni roditelji i sestra. Da poslije sahrane u starom trgovinskom centru iz XV veka Sukjenjice uslijedi “kratak skup s čašicom votke”, a uveče, u Muzeju savremene umjetnosti da se održi književno veče. I, to je sve.            

OPOMENA

Kad ostarim nosiću haljinu boje purpura

I crveni šešir koji ne ide a i ne stoji mi,

trošiću penziju na piće, letnje rukavice i satenske cipele.

I pričati kako nemam para za hleb.

Kad se umorim sešću na ivičnjak,

sakupljaću reklamne uzorke po radnjama i pritiskati

alarmnu dugmad.

Vući štap uz gelendere

nadoknadjivaću propušteno u trezvenoj mladosti.

Izlaziću na kišu u kućnim papučama

Brati cveće po tudjim baštama

gomilaću pera, olovke i druge tričarije

I početi da pljujem.

A sad još moramo paziti da nam odeća ne pokisne

Plaćati na vreme kiriju i ne psovati po ulici

Pružati dobar primer deci

pozivati prijatelje na večeru i čitati novine.

A možda bi trebalo da se već pomalo pripremam

Da ljudi koji me znaju ne budu iznenadjeni

Kada odjednom ostarim i počnem u purpurno da se odevam.                 

POGREB

„tako iznenada, ko bi se nadao“

„nervi i cigarete, govorio sam mu“

„svakojako, hvala“

„raspakuj to cveće“

„i brat mu umre od srca, verovatno porodično“

„ne bih vas poznala s tom bradom“

„sam je kriv, večito se mešao u nešto“

„trebalo je da govori ovaj novi, ne vidim ga“

„Kazek u Varšavi, Tadek u inostranstvu“

„samo si ti bila pametna pa si ponela kišobran“

„pa šta ako je bio najsposobniji od svih“

„soba je prolazna, Basja neće dati“

„svakako, imao je pravo, ali to još nije povod“

„s lakiranjem vrata, pogodi koliko“

„dva žumanceta, kašičica šećera“

„nije njegova stvar, šta mu je trebalo“

„samo plave i samo mali brojevi“

„pet puta, a nikad nikakvog odgovora“

„neka ti bude da sam mogao, ali i ti si mogao“

„dobro je što je bar ona imala taj posao“

„ne znam, valjda rođaci“

„sveštenik je stvarno isti Belmondo“

„još nisam bio u ovom delu groblja“

„sanjao sam ga prošle nedelje, nešto me je trglo“

„nije ružna ta ćerkica“

„sve nas to čeka“

„izjavite saučešće udovici i u moje ime, moram na“

„pa ipak je na latinskom zvučalo svečanije“

„bilo pa prošlo“

„do viđenja, gospođo“

„da odemo nekud na pivo“

„javi se da popričamo“

„četvorkom ili jedanaesticom“

„ja ću ovamo“

„mi onamo“.

Ukoliko želite da uronite u divni svijet literature i pronađete djela velikih svjetskih klasika, kao i djela na psihološke, kriminalističke, ljubavne , avanturističke teme, i ako vam je potrebna stručna literatura, JU Narodna biblioteka “Njegoš” i NVO Društvo prijatelja biblioteke “Njegoš” vas pozivaju da se učlanite u Biblioteku “Njegoš”. Godišnja članarina iznosi pet eura. U okviru biblioteke, koja se nalazi u zgradi Dvorca Kralja Nikole, postoji čitaonica gdje možete provesti sate čitajući zanimljiva štiva. Jedna poslovica kaže da: Dobru knjigu čini dobar čitalac, zato vas željno očekujemo.

Ivan Lješković