Bibliotekar preporučuje – Poezija Vladimira Majakovskog

Bio je osoben kao ličnost, kao pojava, kao pjesnik. Od početka je bio buntovne i dinamične prirode, otvoren u nastupima i raspravama, čovjek protesta i dinamičnog shvatanja života. Kao pjesnik bio je inovator, uveo je u poeziju leksiku ulice, ekstatičan ton, eksplozivan jezik, neobičan rječnik, citate, nove žanrove poeme.

Poezija Vladimira Majakovskog je obimna – sabrana ispunjava trinaest tomova. Dinamičan i temperamentan kakav je bio, pisao je stalno i veoma lako, poezijom reagovao na tekuće događaje i pojave, njome ispunjavao revolucionarne i praktične zadatke. Ona je često prigodna, reklamerska, dnevna. U toj poeziji se prepliću lično i opšte, društvo i umjetnost. Tematski raspon je vrlo širok: ljubav, čovjek, Majakovski (ja), revolucija, poezija, život, stvarnost, smrt. Ali poezija Majakovskog donosi i bogatstvo postupaka, izražajnih sredstava, stavova, osjećanja i raspoloženja; osjećanje za riječi, ulične fraze, ulični ritam, huk fabričkih hala, psovke, reklame, neobične slike, paradoks, hiperbolu, muziku, snažnu tenziju, asonantnu rimu, stepenasti stih, lirski monolog, lirski dijalog, ironiju, humor, satiru, karikaturu, parodiju, citate, igre riječima.   

Ljubav Majakovskog i Ljilje Brik bila je neizmjerna. Ona je bila žena njegovog života, bez nje on nije mogao da živi. Volio ju je s emotivnim nabojem, s kojim je malo kome dato da voli, iskreno, bezuslovno – mada je znao da je njena ljubav prema njemu drugačijeg karaktera. Njegova potreba za ljubavlju i nježnošću blla je tako duboka da se čak graničila s infantilnošću.

U dnevniku, napisanom za vrijeme dvomjesečnog rastanka 1923. godine, postoji poglavlje “Volim li te?”, u kome Majakovski analizira svoju ljubav prema Ljilji: “Ja volim, volim, voljeću bilo da si prema meni gruba ili nježna, moja ili tuđa. Svejedno volim, Amin. Ljubav to je život, to je glavno. Ona rađa i pjesme i poslove i sve ostalo. Ljubav to je srce svega. Ako ono prestane da radi sve ostalo zamire, postaje suvišno i nepotrebno. Ali ako srce radi ono ne može a da se ne odražava u svemu tome. Bez tebe (ne bez tebe u odsustvu, nego bez tebe unutar) prestajem da postojim. To je bilo uvijek, to je i sada.” 

Za Majakovskog, kako piše Marina Cvetajeva, sestra po izabranoj smrti, u eseju „Ep i lirika savremene Rusije“:… Iz kože Majakovskog izlazio je samo borac, izlazio je samo metar. Kao i iz njegovih očnih duplji – samo mjera odoka. Kada bi mu se dalo tijelo i djelo hiljadu puta veće nego što ih ima, tijelo i djelo njegove snage, sav bi se Majakovski odlično smjestio u sebe, jer bi se rasporedio u neprekidnosti živoga kretanja, i ne bi bio statua. A statua je – postao… Jer je za Majakovskog, za razliku od ostalih pjesnika, riječ bila tijelo, a djelo – duša.“                          

Sergeju Jesenjinu

Otišli ste, što se kaže, na svet drugi.

Pustoš… Letine, postajuć zvezdanost.

Nema više ni piva, ni druga.

Treznost. Ne Jesenjine, to nije ironija Vama.

U grlu je grudva bola, a ne smeh.

Vidim – prerezanim rukama, dižete

vlastitih kostiju meh.

Prestanite! Dosta! Zašto buncate?

Hoćete da lice skrije smrtni veo?!

Vi tako preterivati znate

kako niko na svetu ne bi umeo.

I zašto? Po čemu? Nedoumica pada.

Mucaju kritičari: razlog toga

je ovo, je ono… a, u stvari nema sklada,

u bilansu – piva i vina mnoga.

Vele – da Vam boemiju zamene klasom,

klasa bi uticala na Vas i sporazum.

A zar ona žeđ gasi kvasom?

I kada pije klasa čuva razum.

Vele – da su Vam nekog napastovca dali,

postali bi ste sadržaj obdareni.

Na dan bi ste po sto stihova pisali,

zamorno i dugo k’o Doronjin.

A ja mislim da se to oseti,

Na sebe bi ste još pre digli ruke.

Bolje je od vodke umreti,

Nego od dosade puke!

Uzrok gubitka neće reči – ni nož,

ni omča s vratila.

Možda vene ne bi trebalo seći,

da je u „Angleteru“ bilo mastila.

Podrzavaoci radosni: na bis!

Skoro cela četa protiv svojih žila!

Zašto povećavati broj samoubistava?

Bolje povećaj proizvodnju mastila!

A sada u grlu – zauvek ni slovca.

Teško je i glupo biti misterija.

Za naciju, jezikotvorca,

umro je zvonki majstor, bekrija.

Sa prošlih sahrana, čak i blatne,

zadušnih stihova nose tralje.

Rime o humku k’o ćuskije mlate –

zar je to pesniku poštovanje?

Ni spomenik vam nisu sveli-

Gde je on, granita il’ bronze luk?

A k’ rešetkama sećanja već su poneli

svetačkih uspomena buđ.

Vaše se ime maramicom slinavi,

I vaše reči Sobinov balavi,

I bunca sto je breza usahla-

„Ni reči, o dru-ug moj, ni uzda-a-a-ha“.

Eh, treba pokazati priču,

tom Leonidu Leongriniču!

Treba ustati kao skandalist:

Neću da se moj stih žvaće i blati!

Zaglušiti ih uz tropost svist,

i u Boga i u mater ih poslati!

Nek se rasturi ta netalentovana pogan,

šireći kaputna jedra mrka,

neka u ludom bekstvu Kohan

izbode ljude šiljcima brka.

Gadovi se moraju prorediti.

Poslovi – da se stati ne sme!

Život treba iznova preurediti,

pa tek onda pisati pesme!

Za pero to vreme – lako nije,

ali recite, Vi, bogalji, sakati,

gde je, kada i koji to genije

birao put utaban i laki?

Reč je – vođa ljudske sile.

Napred! Da bi se vreme jezgrom

otišlo, i veze da bi slabe

bile za prošlošću svislom.

Malo je veselja na nasoj planeti.

Neka nas buducnost sa radošću veže.

U ovom životu nije teško mreti.

Izgraditi život – daleko je teže

Volim

Brodovi – i oni u luke se sliše.

Vozovi – na stanicu teraju i oni.

A mene ka tebi nešto tim više –

jer volim – vuče i goni.

Puškinov vitez u podrum se skriva,

cicija u svome novcu da uživa.

Tako ti se vraćam ja, draga, predano

Moje je to srce, s divljenjem ga gledam. I gar

sa sebe spira, brije se i mije.

Tako i ja, tebi vraćajući se, zar

ne odlazim kući, zar nije?!

Konačnoj se vraćamo meti.

Smrtne zemaljsko naručje veže

Tako tek što rastanemo se ja i ti,

nepokolebljivo ti težim

Ukoliko želite da uronite u divni svijet literature i pronađete djela velikih svjetskih klasika, kao i djela na psihološke, kriminalističke, ljubavne , avanturističke teme, i ako vam je potrebna stručna literatura, JU Narodna biblioteka “Njegoš” i NVO Društvo prijatelja biblioteke “Njegoš” vas pozivaju da se učlanite u Biblioteku “Njegoš”. Godišnja članarina iznosi pet eura. U okviru biblioteke, koja se nalazi u zgradi Dvorca Kralja Nikole, postoji čitaonica gdje možete provesti sate čitajući zanimljiva štiva. Jedna poslovica kaže da: Dobru knjigu čini dobar čitalac, zato vas željno očekujemo.

Ivan Lješković