Bibliotekar preporučuje – “Srce tame“

Oba njegova roditelja su rano preminula od tuberkuloze i Konrad je živio kod svog ujaka, koji ga je poslao u školu u Krakov i zatim u Ženevu.

Poljsku je zauvijek napustio kada je imao tek sedamnaest godina. U otadžbini opterećenoj raznim krizama odlazak potomka plemićke porodice optužene za učestvovanje u organizovanju pobune protiv ruske vlasti, nije dočekan sa razumijevanjem, jer je umjesto zadatog patriotizma odabrao „zov mora“ i život pomorca, koji ga je čitanjem romana privukao u ranom djetinjstvu. Uspio je da se pridruži Francuskoj trgovačkoj mornarici na tri putovanja u Indiju. Potom je u dvadesetoj i prvoj godini zakoračio na tlo Velike Britanije, kada je i prvi put počeo da uči engleski jezik, na kojem će, dvadesetak godina kasnije, postati jedan od najvećih stilista. Godine 1894. morao je da napusti plovidbu zbog narušenog zdravlja i posvetio se pisanju.

Jednom prilikom je rekao: „Nikada se nijesam odrekao mora u duši i srcu. Prinuđen sam sada, nesvjesno prinuđen da pišem knjigu za knjigom, kao što sam u minulim godinama bio prinuđen da se otiskujem na more, iz putovanja u putovanje… Ne znam koji mi se od ova dva poriva čini tajanstvenijim i čudesnijim.“

Neka od njegovih poznatih djela su: „Lord Džim“, „Nostromo“, „Tajni agent“, „Očima Zapada“, „Srce tame“.

Konradovo stvaralaštvo je jedinstven fenomen u istoriji engleske književnosti, koji prije svega korespondira sa umjetničkim stavovima modernista, i odlikuje ga autonomna umjetnička proza, čudna atmosfera koja katkad prerasta u halucinatorna stanja, impresionistički način tumačenja iskustva, subjektivna percepcija stvarnosti. Konrad je zapravo rani modernistički pisac ili vjesnik modernizma. Iskustvo i doživljaji predstavljeni su kroz nagovještaje i fragmente, subjektivne utiske, atmosferu naslućenog i nesvjesnog.

Mnogi njegovi romani zbivaju se u egzotičnim krajevima, čime se na prvi pogled podudaraju sa konvencijama avanturističkog romana. Međutim, Konrad mnogostruko nadilazi formalne matrice avanturističkog žanra, prije svega postavljanjem teških pitanja unutar egzistencijalno-filozofskog okvira.

Roman „Srce tame“ je nesumnjivo Konradovo najvažnije djelo, uvršteno je u kanon moderne evropske i svjetske književnosti, i nosi u sebi odlike nadolazeće moderne proze. Roman je najprije objavljen u nastavcima, u poznatom Blekvuds magazinu 1899. godine.

Okosnicu romana „Srce tame“ čini putovanje kapetana Marloa do rijeke Kongo, gdje će se susresti sa Kercom, najuspješnijim agentom jedne belgijske trgovačke kompanije, i koji među domorocima predstavlja neku vrstu božanstva. Naslov romana ipak ne upućuje na ovo geografsko odredište – unutrašnjost Afrike – već na Marloov uvid u najmračnije ljudske potencijale, prije svega u moralni pad i tamno srce samog Kerca. Priča o putovanju u tamno srce Afrike, simbola haosa i pustoši, odvojene od civilizacije, prerasta u svjedočanstvo o kolonijalnim silama, pljački i ugnjetavanju, o tamnom srcu zapadnog čovjeka, plemenitog divljaka, čija velika dostignuća su „u isto vrijeme i dokument varvarstva“. Priča je posredovana bezimenim pripovjedačem, i impresijama Marloa koji svojim drugovima pripovijeda o svom putovanju i istraživanju uz tok rijeke Kongo. Marlo sve vrijeme iščekuje susret sa Kercom, za kojeg će se ispostaviti da je biće potpune suprotnosti od onoga kakvim se zamišlja.

Poznata su frojdistička, jungovska, feministička čitanja, kao i ona koja stavljaju naglasak na rasnu ideologiju… Ova priča je „izuzetnom uvjerljivošću i vještinom zacrtala problematiku i književnu tehniku koja će se začudnom učestalošću ponavljati u idućih sto godina svjetske proze“.

Filozofkinja Hana Arent smatra da je „Srce tame“ reprezentativno djelo o pravom iskustvu rase u Africi, o razlikama između domorodaca i Evropljana, koji su na tamošnje stanovništvo gledali sa svoje etnocentričke perspektive. Rezultati toga su nezamislivi masakri i zločini. Arent ističe da Konrad u svom romanu insistira na tome da je cijela Evropa doprinijela stvaranju ljudi kao što su Kerc. Pored toga, Konrad je razumio kako je rasizam razorio ideju ljudskosti.

Popularnosti romana svakako je doprinijela i filmska ekranizacija Frensisa Forda Kopole „Apokalipsa danas“, koja predstavlja izuzetnu i slobodnu adaptaciju ovog teksta.

Odlomak

„Ali iznenada, dok bismo savladavali kakav zavoj, načas bismo ugledali zidove od trske, šiljate krovove od trave, čuli bismo povike, vidjeli splet crnih udova, mnoštvo ruku koje plješću, zanjihanih tijela, zakolutalih očiju, ispod pokrova od teškog i nepokretnog lišća. Parabrod se lagano dovukao do ruba te crne i nedokučive pomame. Taj praistorijski čovjek nas je proklinjao, molio nam se, izražavao nam dobrodošlicu – ko je to mogao znati? Bili smo lišeni mogućnosti da shvatimo svoje okruženje; klizili smo kao utvare, začuđeni i potajno prestrašeni, onako kada bi to bili duševno zdravi ljudi pred izlivom oduševljenja u ludnici. Nijesmo mogli da ih shvatimo zbog toga što smo bili predaleko i sjećanje nas je izdalo, zbog toga što smo putovali kroz noć prvih vjekova, minulih vjekova, koji jedva da su ostavili neki znak – i nikakvo sjećanje.
Zemlja je djelovala nezemaljski. Navikli smo posmatramo pobijeđena čudovišta u okovima, ali tamo – tamo se moglo vidjeti nešto čudovišno i slobodno. Bilo je to nezemaljsko, a ljudi su bili – ne, nijesu bili neljudski. Pa, da znate, to je bilo najgore od svega, ta sumnja da njihova priroda nije neljudska. Ona bi se čovjeku prišunjala lagano. Urlali su i skakali, i prevrtali se i pravili užasne grimase; ali uzbudljiva je bila pomisao na njihovu ljudskost – sličnu vašoj – pomisao da ste u daljem srodstvu sa tom divljom i strastvenom pomamom.
Ružno. Da, bilo je to dovoljno gadno; ako ste bili dovoljno čovjek da sebi priznate da u vama postoji i najmanji tračak odazivanja na stravičnu iskrenost te buke, nejasna sumnja da tu postoji neki smisao koji ste vi – vi koji ste tako daleko od noći prvih vjekova u stanju da shvatite. A zašto da ne? Čovjekov um sposoban je za bilo šta – jer sve je u njemu, čitava prošlost kao i čitava budućnost. Čega je uopšte tamo bilo? Radosti, straha, tuge, posvećenosti, srčanosti, bijesa – ko to može znati? – ali i istine – istine s koje je strgnut njen veo vremena.“

Ukoliko želite da uronite u divni svijet literature i pronađete djela velikih svjetskih klasika, kao i djela na psihološke, kriminalističke, ljubavne, avanturističke teme, i ako vam je potrebna stručna literatura, JU Narodna biblioteka “Njegoš” i NVO Društvo prijatelja biblioteke “Njegoš” vas pozivaju da se učlanite u Biblioteku “Njegoš”. Jedna poslovica kaže da: Dobru knjigu čini dobar čitalac, zato vas željno očekujemo. 

Ivan Lješković