Bibliotekar preporučuje – „Vitgenštajnov nećak“

Odlukom svoje majke, proveo je rane godine svog života u nacističkim i katoličkim internatima. Najvažnija ličnost u teškim godinama njegove mladosti bio je djed Johanes Frojmbihler, anarhista i pisac, po kojem je i oblikovao mnoge likove.

Studirao je muziku u Beču i Salcburgu, pjevao bariton na misama i u pozorištu, a 1957. godine apsolvirao je na akademiji Mocarteum dramaturgiju i režiju, radom o Bertoltu Brehtu i Antoneu Artou.

Zbog plućne bolesti bio je prinuđen da odustane od muzičke karijere, ali muzika će ipak ostati predmet svih njegovih djela. Vrlo rano je proputovao gotovo sve evropske zemlje. Radio je kao novinski sudski izvještač, potom kao bibliotekar jednog londonskog kulturnog instituta.

Za svoje romane “Mraz” i “Poremećaj” dobio je 1970. godine Bihnerovu nagradu. Bio je u ljubavnoj vezi sa trideset sedam godina starijom Hedvigom Stavjanisek, koja mu je pružala podršku i koju je nazvao “bićem svog života”. Testamentom je zabranio izvođenje i štampanje svojih djela u Austriji, ali ta odluka nije ispoštovana.

Proslavili su ga romani, zatim drame i kratke priče.

„Vitgenštajnov nećak“ je djelimično autobiografski roman, s podnaslovom „Jedno prijateljstvo“, i to jeste knjiga o prijateljstvu pisca s gotovo genijalnim, ali poludjelim nećakom čuvenog filozofa Ludviga Vitgenštajna. Pisac se prisjeća njihovog dugogodišnjeg poznanstva i pokušava da rekonstruiše djelove ekscentričnog života svog najboljeg prijatelja, kao neku apoteozu neprestane borbe umjetnika da preživi u svijetu koji tone u bezumlje.

Odlomak

„Iako sam se u Paviljonu Herman nalazio na samo dvije stotine metara udaljen od svog prijatelja Paula, ipak sam od njega bio sasvim odvojen, i ni za čim intenzivnije nijesam čeznuo koliko za našim prvim ponovnim susretom nakon toliko mjeseci, i tokom kojih sam morao da budem lišen Paulove glave, i tokom kojih se među stotinama drugih, u cjelini uzev, nažalost sasvim jalovih glava umalo nijesam ugušio, jer da se ne lažemo, glave koje su nam veći dio vremena dostupne nijesu nam ni najmanje zanimljive, od njih nemamo mnogo više koristi nego da smo u društvu proklijalih krompira, koje na otužnim tjelima, u odjeći manje-više lošeg ukusa, tavore u svojoj bijednoj egzistenciji, nimalo dostojni sažaljenja. Ali doći će dan kada ću zaista otići da potražim Paula, mislio sam, i već sam napravio nekoliko bilješki o onome što imam na umu da popričam sa njim, o svemu onome o čemu toliko mjeseci ni sa kim drugim nijesam mogao da pričam. Da nije Paula, ja prosto za sve ovo vrijeme  ne bih imao s kim da povedem razgovor o muzici, niti o filozofiji, muzici, matematici. Kada bih osjetio da je u meni gotovo sve mrtvo, bilo je dovoljno da samo posjetim Paula i da, recimo, ponovo vratim u život svoje muzičko razmišljanje.“