“Dani Petra Lubarde” 15. i 16. marta u Nikšiću

Izložba će ujedno ozvaničiti i početak saradnje nikšićkog i beogradskog Sekretarijata za kulturu, odnosno Muzeja i galerija i Kuće legata.

Kako je kazao Miloš Nenezić, savjetnik sekretara Sekretarijata za kulturu, sport, mlade i socijalno staranje, saradnja će početi izložbom reprodukcija slika velikog slikara Petra Lubarde koji u, kako je kazao, našoj likovnosti zauzima ono mjesto koje ima Njegoš u našoj književnosti.

“Jedan u nizu razloga za predstavljanje Lubardinog stvaralaštva je i činjenica da naš Muzej u svom vlasništvu ima njegovu značajnu sliku velikog formata, sa temom iz NOB-a koja je veoma oštećena i čija je konzervacija neophodna. Valorizacijom slikarstva Petra Lubarde u Muzeju su počeli i sa sakupljanjem novca da i taj posao završe“, kazao je on dodajući da će detaljan program biti prezentovan u martu.

Manifestacija će početi izložbom u čast Petra Lubarde u Gimnaziji „Stojan Cerović“, ustanovi gdje je Lubarda daleke 1925. godine, u zbornici, organizovao svoju prvu izložbu pod nazivom „Pejzaži i portreti”.

Tada je planirano da na panoima u centru grada bude prikazana reprodukcija Lubardinih slika iz Legata iz Beograda.

Kustos Kuće legeta Dina Pavić, koja je zadužena za legate Petra Lubarde i Koste Bogdanovića, kazala je da je Lubardin legat primjer kako treba da se odnosimo sa radovima koji umjetnici poklone gradu.

„Sanacija objekta, koji se nalazi na Dedinju, je bila vrlo kompleksna ali sa ponosom možemo da kažemo da je legat Petra Lubarde danas nezaobilazna kulturna stanica u Beogradu”, kazala je ona istakavši da je divno je što će publika u Nikšiću imati priliku da vidi nekoliko Lubardinih radova, odnosno ono najbolje što je ostavio Beogradu.

Ona smatra da predstojeća izložba na najljepši način, kroz umjetnost, povezuje Nikšić i Beograd.

Filip Brusić Reno, direktor Kuće Legata, naveo je da je ta institucija osnovana 2004. godine sa zadatkom da preuzme brigu nad legatima koje su Beogradu ostavili njegovi istaknuti žitelji i umjetnici-

Istakao je da pored brige o legatima, organizuju i druge manifestacije, pa su 2019. bili realizator nastupa Srbije na Bijenalu u Veneciji, dok su prošle godine organizovali veliku izložbu „Slika slici, evropska figurativna umjetnost ‘60. i ‘70“ na kojoj su predstavili radove iz deset zemalja velikana figurativnog slikarstva.

O Lubardinom životu i djelu govorila je moderatorka Svetlana Tomić.

“Veliki slikar je na najljepši mogući način, kroz svoje umjetničko djelo i slikarsku poetiku, povezao i umjetnički univerzalizovao mnoge sredine u kojima je boravio i slikao, postavši tako, kako ga likovni kritičari ocjenjuju, jedan od najeminentnijih predstavnika moderne”, istakla je Tomić.

Rođen je u Ljubotinju 27. jula 1907. godine. Osnovnu školu je pohađao u Ljubotinju, Cetinju i Herceg Novom, a gimnaziju u Herceg Novom, Šibeniku, Sinju i Nikšiću, gdje počinje da slika. Slikarske studije započeo u Beogradu, na Umjetničkoj školi 1925. godine, a već sljedeće odlazi za Pariz sa namjerom da studira na Academie des Beaux-Arts. Međutim, odlučuje se da samostalno studira slikarstvo po pariskim muzejima i galerijama. U Parizu priprema svoju prvu izložbu koju 1929. godine otvara u Casa dell’ Arte Moderna Bragaglio u Rimu. U periodu od 1932. do 1938. živio je u Beogradu gdje priređuje tri samostalne izložbe. Godine 1937. u Parizu učestvuje na međunarodnoj izložbi i dobija Grand Prix. Parizu se vratio ponovo 1938. gdje boravi do 1940. godine kada dolazi u Beograd i prijavljuje učešće na internacionalnoj izložbi u Hagu gdje je dobio prvu nagradu. U predratnom periodu pretežno slika u osobenoj sintezi poetskog realizma i ekspresionizma: pejzaže, figure, mrtve prirode i cvijeća, te motive iz Crne Gore, Dubrovnika i Pariza. Ratne godine provodi u koncentracionim logorima. Za vrijeme rata u logorima na dokumentaran način opisuje logorski život u seriji crteža, pastela, akvarela i ulja (“Zarobljenik”, 1941, “Predvečerje u logoru”, 1943). Poslije oslobođenja, 1946. godine dolazi na Cetinje i učestvuje u formiranju prve umjetničke škole u Crnoj Gori. Vodio je slikarsku radionicu kroz koju je prošlo mnogo poznatih imena crnogorskog slikarstva.

Od 1950. godine živio je u Beogradu. Slike izložene na antologijskoj izložbi u srpskoj prijestonici predstavljale su prekretnicu u savremenoj jugoslovenskoj umjetnosti i otvorile put individualnim slobodama u umjetničkom izražavanju. Tematski se opredijelio za slikanje krševitog crnogorskog pejzaža i monumentalne kompozicije bitaka. Poslije rata, u Crnoj Gori, dogmatska estetike socijalističkog realizma nije ostavila tragove u njegovom slikarstvu. Radio je pejzaže u kojima postiže dramatiku plastičnim sredstvima: gustom fakturom, kontrastima svijetlo – tamnog, jakim kolorističkim akcentima, bogatom slikarskom materijom i zgusnutim prostorom (“Brda”, 1949, “Vrtijeljka”).

Lubardino slikarstvo puno dramatike i vječnih kosmičkih sukoba, svojom epikom, snagom i kolorističkom ekspresijom zauzima jedinstveno mjesto u savremenoj umjetnosti.

Umro je u Beogradu 13. februara 1974. godine. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.