Istinite priče o hrabroj crnogorskoj ženi

Ova draga dama neobičnog imena, svoju istinsku fascinaciju ulogom crnogorske žene u nekim prošlim vremenima pretočila je u zbirku priča simboličnog naziva „Breme“.

Nekadašnja profesorica Srpskog jezika i književnosti kaže da je čitavog života pisala za druge, dok je, kako kaže, „pod stare dane“ odlučila da piše i za svoju dušu.

“Sve je to bilo sa nekom bojažljivošću i stidom da li to valja, da li to ima kvaliteta.Imala sam prikupljene priče iz sela svog muža. Ja sam pravo gradsko dijete, u životu selo nijesam vidjela, tek kad sam se udala imala sam taj bliski kontakt sa selom. Zaista ga nijesam doživjela na jedan trivijalan način, već dublje i intimnije, i uvijek mi je bio drag taj kontakt. Tu sam čula razne priče, najviše od svoje svekrve, ona je uvijek bila raspoložena da priča o prošlosti, o nekim događajima“, prisjeća se Eta.

Ideja da prikupi priče iz sela došla je zauvaljujući fascinaciji tim ruralnim područjem, ali i činjenici da je u centru događaja uvijek bila žena.

“Ona je meni izgledala kao jedna heroina, koja je mogla da opstane u tim neuslovima, da tako kažem. Opstane u tom nepravednom odnosu, muškarac žena, svekrva snaha. To su bili poremećeni odnosi u to vrijeme, ali je ta žena imala golemu snagu da to trpi i iznese“, objašnjava Eta.

Upravo zato zbirka nosi simboličan naziv „Breme“, odnosno težina koja se nosi na plećima, ne u fizičkom smislu, već figurativno, u psihičkom smislu. Neravnopravan status polova, crnogorskoj ženi dodjijelio je status muževljevog „roba“. Kroz istnite priče vješto su opisani nevjerovatni crnogorski običaji, i težak položaj žene.

“Nesporno je da su one nosile breme u duši, kao što je bilo kod Bore Stankovića i njegovih junaka neki dert. Kroz čitav život nosile su težinu sa nekim supregnutim osjećanjima, prosto su sagoreijevale.To me je zainteresovalo, i uvijek sam ispitivala, iako mi se nešto učinilo interesantno, upamtila sam ili zapisala. Neke su predstavljale stožer oko kojih sam ja gradila priču, ali je većina, vjerovali ili ne, istinita“, objašnjava ona.

Prvu priču koju je čula, kada se i počela rađati ideja o knjizi o crnogorskoj ženi, bili su istiniti događaji iz života njene svekrve. Njen život je bio izrazito težak, i upravo o tome govori priča koju je nazvala „Bijela udovica“. Etu je, kako kaže, njena sudbina duboko potresla. U priči „Neuzorana njiva“ opisani su istiniti događaji iz života jedne trudnice koja je, iako u poodmakloj trudnoći, žurila do podneva uzore njivu kako bi plug vratila djeveru.

“ U jednom danu dobila je batine i od đevera i od muža. Da bi bilo mira u kući ona nije htjela mužu da kaže da je dobila batine od đevera. To se dogodilo na njivi, a kako je on to vidio, istukao je zato što ga je slagala“, priča ona.

Crnogorska žena često je morala da ćuti i ne dovodi u pitanje muškarčevu odluku, bez obzira da li je ona umjesna ili nije. Iako preživaljava nezasluženu sudbinu, ona je ipak gorda i hrabra. „Priča „Strah“, koja je nejverovatna. Događaj se odigrao za vrijeme španske groznice, i svekrva mi je jednom prilikom rekla, pričajući o nekoj ženi, “Obršila je k’o Marija na pločanj“, to specifičan govor u tom selu. Kada sam je pitala šta to znači ispričala je priču. To je jedan dio na planini gdje se izdižu ovce, jedan ravan dio stijene gdje čobani odmaraju kada čuvaju ovce. Ispričala mi je tada kako se muž te žene u planini razbolio od španske groznice. Njoj su javili i ona je otišla gore da ga obiđe, i od straha da se ne razboli jer je imala sitnu djecu, nije htjela da uđe u kolibu, već mu je vodu i hleb ostavila ispred. Krenula je da se vraća ,a kako je planina nepredvidiva, počela je oluja i kiša. Ona se popela na taj pločanj i tu je ubije grom. On je nekim čudom, preživio bolest“ priča ona.

Kaže da su sve sudbine uglavnom nesrećne, te je uvijek htjela da pronikne taj psihički život likova i njihova proživljavanja. Erijeta kaže da su mnogi čitaoci priznali da su plakali čitajući o tragičnim pričama crnogorskih žena, a jedna takva je „Petrušino breme“. Potresna priča koja govori o ženi koja je tokom rata izgubila sina jedinca jedinca u pet domova.

“U tom trenutku bila je trudna, i u takvom stanju je otišla da uzme njegovo tijelo. Kada je došla vidjela je da je na kući viori crni barjak, jer se dom iskopao,a li se popela i skinula i rekla „Meni je puna kuća“, iako je imala sve kćerke.  Selo je čekalo da li će ona roditi sina jer su smatrali da je pravedno da je Bog nagradi sinom, međutim ponovo je rodila kćerku. U selu su više dolazili da izjave saučešće za kćerkom, nego li sinom. Ali koliko je bila stamena i čvrsta nije dala da kaže da se kuća iskopala, što je bilo nevjerovatno da žena tako reaguje u tom vremenu. Svoj bol pretočila je u spomenik od crnog mermera, a od tuge je, kada bi ostala sama, udarala rukama u grudi čime je izazvala bolest“,objašnjava ona.

Priča „Nemušti jezik“ govori o ženama tuđinkama, odnosno ženama koje nijesu sa ovih prostora, te neslaganjem svekrve sa sinovim izborom, i mržnjom koja je ,kako kaže autorka, skoro opipljiva. Takođe,u jednoj njih opisan je nevjerovatan, tadašnji običaj da žena samoinicijativno „oženi“ muža, odnosno da mu nađe drugu ženu ukoliko mu sama ne može podariti dijete. “Neosporno je da svako nosi u sjećanju neku priču iz prošlosti svoje majke ili bake i onda ih to podjesti. Mnogi su plakali kada su čitali knjigu.  imala iskustva da li se muškarac pronašao u toj knjizi, možda su se prije prisjetili prošlosti majki i baka, ali da sebe nijesu vidjeli tu. Nadam se da je knjiga imala uticaja. Idem od toga da kada čovjek čita neku knjigu izvuče pouku ,nadam se da je ovdje slučaj takav“,objašnjava autorka.

Nakon knjige Breme objavila je „Kradljivac vremena“, koja sadrži urbane priče. Erijeta već četiri godine radi  u biblioteci u Prvoj srednjoj stručnoj školi, gdje vodi dramsku i novinarsku sekciju.