Kad tišina progovori: Svetlanino svjedočanstvo o čestitim ljudima

Kako je kazala, Svetlana je Nikšićanka jedinstvena po svom osmijehu, iskrenoj emociji, toplini duše i majstorski kovanom literarnom peru, a njena knjiga je svijet Nikšića u ogledalu.

“Svetlana Mandić piše srcem, ekspresivno, razborito otvoreno ali dirljivo. Ona je žena koja je svoj život posvetila drugima, onima do čijih je kuća gazila, ne obazirući se na sunce, kišu, snijeg ili vjetar. Nijedan nikšićki obronak, krš, planina, livada, periferija ali ni centar grada nije ostao neobasjan njenim osmijehom, energijom, ili njenom fotografijom”, istakla je ona.

Zbirka reportaža “Kad tišina progovori”, dodaje, postaće svedočanstvo jednog vremena i jednih ljudi.

“Ovo je knjiga različitih uspomena, različitih poruka i pouka. Prije svega – ovo je knjiga jedne žene, osobene, istrajne i hrabre”, navela je ona na promociji koja je održana preksinoć u Nikšićkom pozorištu.

A pozorište rijetko kada bude tako puno kao preksinoć, prepuno junaka Svetlaninih priča, ali i emocijom, empatijom, zahvalnošću svih onih koji su kroz Svetlanino pero dobili priliku da progovore, onih koje je okupila svojim tekstovima, ljuskošću, pruženom rukom, otvorenim srcem spremnim da svakog sasluša i pomogne.

Na sebi svojstven način recenziju za knjigu je napisao, a potom te večeri i pročitao dramski pisac i scenarista Obrad Nenezić, a ovo je samo jedan dio:

“Nista nije nepouzdano kao putokazi

Ukoliko ne provjerimo njihov smisao

Putokazi su kаo naslovi knjiga Nužno zlo

Jednako nepouzdano kao “Kad tišina progovori”

A glas zaćuti Kad me obmane Kad me razuvjeri

Da postoje ljudi Da postoji život

Makar u nekoj bilježnici U nekom reportercu

U nekoj novini U nekoj Svetlani makar

Kоja živi u “gradu koji budan spava”

Ako joj je vjerovati A jeste

To je ona “Što stavlja katanac na snove”

A ne sanja nikad Jer ne spava

Ona ne otključava brave Već tajne…”

Direktor Nikšićkog pozorišta Radinko Krulanović u pozdravnoj riječi kazao je da je zanimljivo da autorka ne govori ćutanjem, iako se ćutanjem i te kako može govoriti.

“Ali čini mi se da je ona znalački napravila razliku između ćutanja i tišine, jer ćutanje uvijek sa sobom povlači neki oprez, znalački ćutimo, mudro ćutimo. I nekako, čini mi se da je ona uvidjela da je ćutanje mnogo niži osjećaj nego što je tišina. Stoga Svetlana Mandić i govori tišinom. Tišina je govor iz punoće, iz dubine”, naveo je on i poželio Svetlani da i dalje govori tišinom.

Među koricama zbirke se nalazi 175 reportaža objavljenih od 2008. do kraja prošle godine. Knjiga je podijeljena u osam poglavlja, a svako je naslovljeno nazivom jedne reportaže i obiluje brojnim fotografijama.

Svetlana je zahvalila svima koji su pomogli da knjiga ugleda svjetlost dana.

“Dobri moji, svima hvala, hvala u ime ovog grada jer ove priče će da traju i posle nas, a pogotovo hvala mojim sagovornici. Kažu da je reportaža najteži novinarski žanr, sigurno jeste, ali to samo mogu da kažu oni koji nemaju sagovornike kao što sam ih ja imala. E onda nije teško pisati, pustite njihova srca da pričaju, pustite svoje srce i oslušnete ga, i onda to prenesete na papir. I eto priča”, tako, sa lakoćom, kao što piše, Svetlana je objasnila i kako je nastala ova zbirka.

Obećala je prisutnima da će se vidjeti opet, vjerovatno i kako mnogi priželjkuju, na promociji druge, treće… desete zbirke reportaža.

Ovako je izgledalo kad tišina progovori.