Luča u Ulici Đura Salaja

Otac Miladina Šobića bio je autor guslarskih pjesama i slikar sa 20 samostalnih izložbi. Mile je odrastao u kući Žarka, borca Pete proleterske, golootočanina i inžinjera zaslužnog za projekte naših prvih hidrocentrala!

I ovaj 7. januar, kada će Šobić napuniti 63 godine, gubi se u nadirućoj magli nostalgije u kojoj valja samo osluškivati. Kao kad sipljive kapi krenu ledeno brijati po licu, a tone lake bjeline uguše sve zvuke usnulog i pustog grada, pa okrune oštre ćoškove na raskršću njegovih ulica – Đura Salaja i Ivana Milutinovića.

Eto, u tom Nikšiću, koji možda i ne postoji ili možda nikad nije ni postojao, miris sa terase na zgradi davno ispucale fasade naslutiće neku skoro zaboravljenu pjesmu. Prije nego ga presječe oštar zvuk udaljene lokomotive, da vas ubijedi da ipak ima i nekog drugog svijeta, tamo negdje, iza posljednjih brda na jugu…

Svaka priča o Šobiću izmiče iza pitanja koja decenijama promašuju metu. Gdje je Miladin? Snima li i piše li štogod Šobić? Gdje su te neobjavljene pjesme? Kako mu promiču dani – možda u Nikšiću, možda u tom famoznom studentskom Dubrovniku, Sarajevu ili na nekom drobnjačkom katunu? I zašto ga nema, u javnosti, na pozornici, pred ljudima pred kojima je prosipao biserne stihove prije četiri decenije?

Umjetnici imaju taj savršeni talenat, da im se vrijeme kreće po nekim krivuljama na koje bi se Ajnštajnu nasmijao onaj relativistički brk. Zato, baš na Šobićev 63. rođendan, valja istaći: Miladin je tu, sa spremnim odgovorima na sva pitanja gdje je, ko je i kome pripada. Ispisao ih je prije skoro pola vijeka.

Šobić nije tražio istomišljenike, ali ih je nepogrešivo sticao. Ostavljajući taman dovoljno mjesta za svaki pokisli rukav pod starim kišobranom, za lične portrete prepoznate na dva stupca starih novina ili cipele skrojene tako da im đon ne nažulja baš tu jednu osobu.

Prije nego što je iz iznajmljene februarske sobe u Sutomoru, jedna luč osvijetlila naša lica poput svetionika, prije svih tih pjesama koje je Šobić posvetio nama – i o nama – napisao je jednu o sebi. Bio je tinejdžer, brucoš, kada je u prvoj diskografski objavljenoj pjesmi godine 1975. kazao sve o sebi što će nam ikada biti potrebno da znamo.

„To sam ja“ nije portret, već mapa skrivenog blaga. Karta puta do doma djetinjstva, tamo u Ulici Đura Salaja, tri dvorišta baš od onog parka u centru, za koji će vam se Nikšićani zakleti da izgleda isto – ili skoro isto kao kada je Milu Šobiću i njegovim sestrama Bebi i Keki, čuvao djetinji san. I grijao prve tuge kasne jeseni.

„To sam ja“ vrišti od brucoškog nedostajanja za domom i baš zato varniči od jasnih vizuelnih senzacija. Prije nego što se zaljulja, poput lokomotive što se svake noći lomila starom prugom ka Sarajevu ili Titogradu, prije nego što uhvati isti guslarski osmerac tate Žarka (jer ima istu metriku kao „Pogibija popa Mila Jovovića“, na primjer) – ova pjesma stiže da oslika intimni prostor.

Ne zavarajte se: to nije slika idile, već strašne i kosmičke drame! Svaki će je Nikšićanin savršeno prepoznati. „Ako nekad možda čuješ / gdje sonatu kiša svira…“ Prije nego što pogodi pravo u metu, tamo na kraju Ulice Đura Salaja, u neki novembar zdrobljen kišom koji, pošteno je reći, postoji samo u Nikšiću: „…i gdje neki oluk plače / kroz tišinu noćnog mira…“

Taj tinejdžer Šobić bio je toliko oslobođen sujete i svijesti o sopstvenoj važnosti, da je svaki autoportret koji bi ostavio, svaki pjesnički selfi stih, bio pretvoren u predstavu prostora i ljudi kojima je pripadao. Baš tamo, „gdje dolazih tebe čekat / i gdje korak moj odzvanja / u mirisu ispod granja / pod prozorom tvoga svijeta“…

Zamislite tog dječeka, koji je samo nekoliko godina ranije, na proslavi svoje Osnovne škole „Luka Simonović“ izveo prvu autorsku pjesmu – pa onda 1974, tek punoljetan i golobrad, grleno grmio himnu pripadanja. „I prije nego svane sjutra ako zora tebi bane“ – ima li ičeg na našem jeziku, da ljepše i istinitije nosi toplinu jednog dugo čekanog zagrljaja, od tog Šobićevog?

Majke i sestre već odavno ne čekaju svoje regrute, desetke iz drugarstva sve rjeđe se smiješe sa stranica nikad popunjenog indeksa. Šobić nam je bitan na 63. rođendan, ne samo zbog toga što sjetno i nostalgično sjeća, već i zato što opominje. U ovom svijetu je sve manje onih poput njega, nepresušnih izvora što sa tihom muzikom silaze sa plafona. A onaj Nikšić sve više blijedi u gustoj magli… I sve više su puste staze starog parka, tamo kod Ulice Đura Salaja.

Mile Šobić ubijedio nas je jednom da je nalik čistom zidu i samo prazna tišina, kojoj je potreban okvir od zagrljaja nekoliko ljudi, od geometrije ulica, ćoškova na kraju nečijeg širokog osmijeha. Pa da bude Miladin, da traje. I da mu je samo pjesma dovoljna i ništa više, da postoji: „Duša tvoja ako jednom / mimo volje sama krene / tražit spokoj, mir i ruke / dušu moju, tražit mene / a ne znade kud da krene / kad je ovi puti lažu / tad’ stihovi nek joj kažu / što ih svija struna moja, da zna: / to sam ja…“

Sa 18 godina, Mile nas je ubjeđivao da će trajati on, njegova Ulica Đura Salaja i jedan Nikšić koji možda nikad nije ni postojao – samo dok bude nas, željnih njegove sjene i duše. Sada, na Šobićev 63. rođendan, valja mu obećati – da ćemo ljubomorno čuvati onu mapu blaga sa ugla Ivana Milutinovića i Đura Salaja. I sačuvati nas, u njegovim pjesmama.

izvor: Portal Analitika