“Na ovom takmičenju kao pjesnik odrastam”

Među 385 autora iz regiona, mladoj pjesnikinji i članici Književnog kluba „Poenta poetika“ pripala je nagrada najljepši „Zlatni diptih“ ljubavnih pjesama u kategoriji “Afirmisani pjesnici”. Tema konkursa, koji povodom Dana zaljubljenih tradicionalno organizuje Klub umjetničkih duša iz Mrkonjić Grada, bila je “U ljubavi otkupljen”, a Nikšićanka je dobila nagradu za dvije pjesme “Put do zvijezda” i “Ime moga doma”.

 „Misao o onome što mi je pružio književni klub “Poenta poetika”, koji je bio početna tačka mog uspjeha na stazama pjesništva, svijest o tome da sam kao pjesnik ponikla u gradu najvećih pjesničkih imena koje Balkan pamti i spoznaja da Crnoj Gori dugujem sve bili su put do ovog međunarodnog priznanja. Ovo je nagrada za moju Poentu, moj Nikšić i moju Crnu Goru“, kazala je za naš portal pjesnikinja, koja od 2018. godine osvaja nagrade na ovom takmičenju.

Tema konkursa su bile ljubavne pjesme, međutim, kako objašnjava, Sonja uvijek piše o ljubavi.

„O ljubavi koja je morala da preživi oluje da bi na kraju, ipak, zaslužila ples pod suncem. U Sonjinim pjesmama ljubav preskače prepreke, ruši ustaljene okvire i šalje poruku da u traganju za smislom nikada nije besmisleno voljeti“.

Iako joj nagrade nijesu strane, svaka je, kaže, priča za sebe i sa svakom je postajala zrelija.

„Koliko god da me obraduju, iste me uvijek i obavezuju, ne da budem bolja od drugih, već da pobjeđujem sebe. Neke od nagrada su specijalne nagrade za poeziju „Durmitorski vjesnik“ za 2017. i 2018. godinu, treća regionalna književna nagrada na konkursu „Napiši jednu ljubavnu“, druga nagrada za pjesmu o vinu u Virpazaru za 2018. i 2019. godinu i brojne druge, kao i prva nagrada na konkursu „Spasoje Pajo Blagojević“ za 2019. godinu, koju Centar za kulturu Plužine dodjeljuje najboljem mladom pjesniku sa prostora bivše Jugoslavije“.

Nagrađene pjesme

PUT DO ZVIJEZDA

Jedne noći

vrisnuću ti ime

i cijeli će svijet čuti

koliko (te) volim.

Jedne noći

pričaću ti

o tome

kako su mi prolazili

dani bez tebe

i zaprijetiću ti

da me nikad više

ne smiješ ostaviti

u takvoj neprilici.

Onda ćemo se

grohotom nasmijati

mom pokušaju da budem ljuta

i tvojoj moći da me u sekundi otopiš.

Jedne noći

završićemo priču

o vremenu koje je prošlo

i grleći jedno drugo,

prigrlićemo sve ono što (nam) dolazi.

Jedne noći

uhvatiću te za ruku

i reći da je više ne puštam,

a ti ćeš se smijati,

i bićeš škrt na riječima,

pa ćeš me pustiti

da do iznemoglosti

govorim o tome

kako sam oduvijek zamišljala nas,

onda ćeš staviti ruku preko mojih usana

umjesto izgovorenog:”Ućuti već jednom!”,

i grlićemo se do zore,

i ja neću riječ progovoriti,

a ti ćeš me pitati šta mi je i što ćutim,

i ja ću samo disati

priljubljena uz tvoje obraze,

a ti ćeš me pitati gdje su mi misli,

promrljaću da su tamo

gdje su oduvijek i bile,

u tvom zagrljaju.

I, ako se te noći zapitaš,

kako to da nijesmo jedno drugom pobjegli,

ja ću prošaputati:

“Od sudbine se ne bježi

i ovog puta ću sa životom ruku pod ruku.”,

dok nam se prsti budu preplitali.

I, te ćeš te noći, znati

da spremna sam za rolerkoster,

i, te ću noći, osjećati

da me ovog puta nećeš tek tako pustiti,

jer i ti,

i ja,

znamo da su najljepše priče

prešle trnovit put do zvijezda,

a ja se ne bojim ni pada,

kad znam da će me dočekati tvoje ruke,

da se ne razbijem o tlo,

i da ćemo ponovo zajedno dodirnuti oblake,

jer s tobom …

S tobom je predivno letjeti.

IME MOGA DOMA

Jednom

kad u svitanje

protrčimo bosonogi po plaži,

pa me slučajno

gurneš u vodu,

a talas nanovo priljubi

bijelu ljetnju haljinu

uz moju kožu…

Jednom

kad se u podne

budemo gubili

u ulicama starih gradova,

pa ti oduševljeno

budem govorila

o balkonima

cvijećem ukrašenim,

tek toliko da ih primijetiš,

dok zrak bude opijen

mirisom čiste robe

raširene na štrikovima,

koji nam vise tik iznad glava…

Jednom

kad u predvečerje

budemo sjedjeli

na obali jezera

i pričali o tome

na koje koncerte

jednom moramo otići…

Jednom

kad noću

budemo ležeći na travi,

posmatrali zvijezde

i izmišljali priče

o porukama koje sa sobom nose…

Jednom

kad moja ruka

osjeti da je tvoja drži čvrsto,

toliko čvrsto da će taj stisak

u paramparčad

slomiti svako naše

mi protiv nas…

Jednom

kad naslonim glavu

na tvoje rame,

bez straha da te neće biti tu

u zoru

kad otvorim oči,

znaću da te više nije briga

za svijet oko nas

i da je to što često

nijesam mogla da se sjetim

adrese svoje kuće,

bilo zato što sam pamtila

ime svoga doma,

tvoje ime.

Goranović Marija