Nikšićanka Sonja Milatović trećeplasirana na regionalnom konkursu “Napiši jednu ljubavnu”

U konkurenciji od 178 pjesnika iz bivše Jugoslavije, Sonja je osvojila treću nagradu za pjesmu “Mojoj najbližoj daljini”.

„Uspjeh je veći samim tim što sa jedini crnogorski autor koji se plasirao u vrh tabele, budući da su prve dvije nagrade otišle u Srebrenicu i Niš. Žiri je izabrao još 30 pjesama ostalih učesnika koje će se naći u zbirci, čija se promocija očekuje u decembru, od čije prodaje će cijeli prihod biti usmjeren u humanitarni fond“, prića nam Sonja.

Pjesmu je, kako kaže, poslala na nagovor prijatelja, koji su joj danima objašnjavali da je ovaj konkurs sjajna prilika za nju koja najčesće piše ljubavnu poeziju.

Nagradu, ističe mlada Nikšićanka, nije očekivala, naročito zbog broja prijavljenih pjesnika, ali  joj se, naglašava, beskrajno obradovala.

„Svi mi govore da je veliki uspjeh naći se u vrhu tabele sa svega dvadeset godina, ali, iskrena da budem, ja sam još uvijek prilično zbunjena i iznenađena. Mislim da ću svega postati svjesna onda kad doživim sudar sa stvarnošću na dodjeli nagrada. Ovo je zapravo nagrada za ispisan otkucaj srca. Srce je diktiralo, pero zapisivalo i to je sve. Nije ovdje riječ samo o književnom priznanju, već i o prilici da budem dio jedne priče koja miriše na humanost, plemenitost i dobrotu i zbog toga sam neizmjerno ponosna“, nadahnuto objašnjava Sonja naglašavajući da ovo nije samo njena nagrada, već i Književni klub “Poenta poetika”, Nikšić i Crnu Goru.

Kako najavljuje, i naredni period će biti ispunjen stihovima.

„Planiram da se posvetim objavljivanju svoje prve zbirke pjesama “Vodim te u nezaborav”, kroz koju ću vas upoznati sa inspiracijom i svijetom jedne Sonje koji baš i nema mnogo dodirnih tačaka sa ovim svijetom van. Njene će stranice, baš kao i moj život, mirisati na ljubav koja ruši sve izmišljene granice i razbija sve časovnike. Naravno, okušaću sreću i na nekim novim takmičenjima, pa ćemo vidjeti dokle će me sve ova krila satkana od najčistijih emocija pretočenih u stihove odvesti“, zaključuje Sonja priču za portal Onogošt.

MOJOJ NAJBLIŽOJ DALJINI

Da se stvoriš sad

tu, ispred mene,

bez najave.

Da mi prekineš

ova čekanja bez kraja,

da zaustaviš ove trenutke

u kojima me poezija boli,

da uneseš zvuk u tišine

koje postaju suviše teško breme

za moja nejaka ramena.

Da se pojaviš sad,

ni od kuda,

ne bih ti postavila sto pitanja u sekundi,

ne bih ti izgovorila jednu jedinu riječ,

ja, vječita pričalica.

Ne bih te prekorila pogledom

za sate vječnosti u kojima te nije bilo,

ja, vječiti mrgud.

Samo bih raširila ruke

pribijajući glavu na tvoje grudi,

udišući miris proljeća

koje je prohujalo pored mene,

a da ga nijesam ni osjetila,

jer tebe nije bilo tu.

Samo bih te ćuteći posmatrala

umivajući oči suncem

za sve one dane u kojima nijesam spoznala

čaroliju rađanja novog jutra.

Samo bih dlanove prislonila na tvoje obraze

da još jednom osjetim taj prasak nježnosti,

tu rijeku topline, koja mi prostruji tijelom,

zahvaljujući tom putovanju planetom

uz pomoć samo jednog dodira.

Samo bih ti opet mirisala snove u kosi

i tiho, poput lopova, krala ti strahove

da ti bude lakše

sjutra

kad mene ne bude.

Samo bih ti ćutala praznine dok te nije bilo

i bogatstvo jer si konačno tu.

Da se stvoriš sad

tu, ispred mene,

bez najave,

ne bih ti rekla ništa

osim

da sam ti onako umorna od svega

neumorno pisala minute u kojima smo bili daleki

poput ovog tla i Mjeseca,

da ti jednom pred zoru

zamalo ne rekoh da mi opet nedostaješ.

U stvari ne, ne bih ti rekla ništa.

Samo bih raširila ruke

grleći te snažno

ne dopuštajući da ikad više pomisliš da odeš.

I… možda,

možda bih te pitala samo…

Jesi li bar jednu zvijezdu padalicu potrošio na mene?

Samo to.             

Ja, vječita pričalica.