Otvoreni XXI Nikšićki književni susreti

Ovaj decembarski praznik knjige imala je čast da otvori potpredsjednica Opštine Nikšić Sonja Nikčević.

Kako je podsjetila, manifestacija je ustanovljena daleke 1969. godine i okupljala je književnike sa prostora bivše Jugoslavije. Poslije izvjesne pauze, Književni susreti ponovo se uspostavljaju sa ciljem da okupe književnike iz Crne Gore i regiona, dobitnike prestižnih priznanja za književna djela u proteklom periodu.

„Važno je istaći da knjiga ima svoje važno mjesto i među mladim čitaocima i stvaraocima, i pored narastajućeg uticaja savremenih tehnologija. Uživaćemo u društvu književnika koje je okupila ova prestižna manifestacija večeras i narednih večeri. Završetak Književnih susreta prilika je da se dodijele nagrade za književno stvaralaštvo, ovog puta ispred Književne zajednice „Vladimir Mijušković“ dodijeliće se nagrada „Zaloga““, naglasila je ona i dodala da su Opština Nikšić i Ministarstvo kulture, kao i prethodnih godina, podržali Književne susrete, uz uvjerenje da će ova manifestacija iz godine u godinu postajati snažnija i okupljati stvaraoce i poklonike pisane riječi.

Renata Bulajić, direktorica JU Narodna biblioteka „Njegoš“, koja je organizator ovog događaja, poželjela je prisutnima dobrodošlicu.

„Ovom književnom manifestacijom želimo evocirati kosmopolitski duh Nikšića, te da je Nikšić oduvijek bio riznica kulture i mjesto susreta, različitosti i dijaloga mnogih književnika, publicista, novinara, naučnika koji njeguju i čuvaju kult knjige i pisane riječi, bave se tekstom, čitanjem i čitaocem“, kazala je Bulajić.

Ona je istakla da bi sve bilo jako teško bez podrške Opštine i Ministarstva, te da je njihova glavna namjera da ova manifestacija egzistira u tradiciji pozitivnih navika i da se takva utemeljenost transportuje i na buduće naraštaje.

Atanacković: Umjetnost se suprostavlja gluposti

U nastavku programa upriličeno je književno veče Dejana Atanackovića, dobitnika prestižne NIN-ove nagrade za 2017. godinu za roman „Luzitanija“. Razgovor sa autorom vodio je Vanja Kovačević, novinar i publicista.

Na pitanje zašto je Atanacković napisao knjigu koja makar pokušava da se suprotstavi gluposti, s obzirom da je to u ovom vremenu pomalo iluzorno i idealistički, autor je odgovorio:

„Na to pitanje smatram da ne, nije besmisleno, nikako ne može da bude besmisleno, jer bi se u krajnjoj liniji to moglo svesti na ulogu umjetnosti. Umjetnost se kao takva uvijek nečemu suprotstavlja, suprotstavljanje umjetnosti je uloga umjetnosti u društvu, a čemu se umjetnost suprotstavlja – nekakvim okoštalim istinama, nekakvim poluistinama, uvjerenjima, ubjeđenjima, mitologizovanju istorije, stvarima koje se ne smiju dovoditi u pitanje i prosto je uloga umjetnosti ta da pitanje postavlja. Tako da je negdje besmisleno ne suprotstaviti se gluposti, upravo kada se neko bavi umjetnošću“, objasnio je on te dodao da kada se neko bavi umjetnošću, onda ulazi u sukob sa strukturama koje čini bilo kakva vlast.

„Znači, vlast sama po sebi je gotovo uvijek jedan dubok uzrok i to je jedna poslJedica onoga što zovemo glupošću. Tako da se negdje taj sinonim vlast – glupost uvijek može analizirati  i tražiti  i vrlo lako ustanoviti u svojoj ispraznosti, jeziku, retorici, jer svakako se vlast zasniva za jednom ispraznoj i lažnoj retorici jer je to prosto način kojim se ovladava, kojim se ljudi ubjeđuju u ono što vlast mora da ponudi i tome se upravo umjetnost u svojoj prirodi suprotstavlja“, dodao je on.

Kako je kazao Atanacković, veliki dio radnje iz romana može se povezati i sa nekim autobiografskim stvarima.

„Činjenica da živim u dva grada koji su hiljadu kilometara udaljeni jedan od drugog i da je ta distanca nešto što se očas posla pređe, međutim, ne postoji taj doživljaj vremena koji prolazi. Vrijeme prolazi između ta dva grada i u tim trenucima i u kojima se u tim gradovima ne boravi. I kada se u bilo koji od ta dva grada vratim, nešto se promijenilo, nešto je dugačije“, dodao je ovaj umjetnik koji je rođen je u Beogradu 1969. godine, a u Firenci je na tamošnjoj Akademiji lijepih umjetnosti završio Odsjek slikarstvo. I danas na firentinskom univerzitetu predaje više predmeta iz oblasti vizuelne umjetnosti i kulture.

Kovačević je istakao da je „Luzitanija“ priča o dubokim tajnama, potonulim brodovima, čudnim ljudima i još čudnijim sudbinama. Ali prije svega i iznad svega, priča o najbeskrajnijem od svih svjetova, o nama samima.

 „Jedna od prvih asocijacija kada počnete da čitate roman Dejana Atanackovića ovjenčan NIN-ovom nagradom neće biti velika književna imena, već veliki slikari. Ne samo zato što je u stanju, zahvaljujući svom ogromnom daru, da riječi pretoči u slike, a slike u prekrasne riječi i opise, već zato što autor nijednog trenutka ne želi da taji da je on ustvari vizuelni umjetnik i da su vizuelne senzacije element koji u nama izaziva snažno i duboku emociju“, kazao je ovom prilikom Kovačević.

Odlomke iz knjige čitao je prof. Mihailo Perošević dok je za klavirsku pratnju bila zadužena Sara Stamatović, učenica Srednje muzičke škole „Dara Čokorilo“ Nikšić.