“Pisana riječ je nešto od čega je satkana sva moja krv”

Dvadesetogodišnjem mladom pjesniku i studentu druge godine Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju ovo je bio prvi konkurs koji je, kako sam kaže, “izgurao do kraja”.

“Prije njega je zbirka završila na jednom regionalnom konkursu, koji sam unatoč konačnoj nesređenosti poslatog rukopisa, bio prinuđen da otkažem. Nisam imao pretjerana očekivanja, kao ni neku specifičnu pretenziju za slanjem, jedino što me je povelo pri samom konkurisanju jeste činjenica da ta manifestacija živi i postoji u zemlji iz koje sam potekao, zbog čega sam, da budem iskren, donekle i ponosan”, priča za Onogošt Giljen.

Učešće na konkursu opsuje kao iscrpljujuće, dok sa druge strane kaže da nagrada sa sobom donosi potvrdu da je nešto što je učinjeno u stvaralačkom smislu, prepoznato i potvrđeno od strane ljudi (u ovom slučaju žirija) koji su većinom iza sebe ostavili mnogo vrijednih djela i daleko odmakli u sopstvenim književnim dometima, zbog čega je i velika čast.

“S obzirom na to da je samo objavljivanje prvijenca, jedna jako zahtjevna, ali i dirljiva stvar, koja sa sobom donosi pregršt izazova i stvari na koje do sada nisam navikao, iako smatram da je takva vrsta promjena očigledno bila nužna, kako sam za mene, tako i za samog „Leptira u ramu“, tako da sam poprilično uzbuđen oko onoga što slijedi”, kaže Giljen.

Poeziju piše od 11. godine, a početke promišljanja prepoznaje u djelima Agate Kristi i Šerlok Holmsa.

„Sa postepenim čitalačkim i intelektualnim sazrijevanjem, kroz moje su pjesme i radove proticali različiti diskursi, naravno uslovljeni mojim neprestalnim traganjem i priklanjanjem raznoraznim vrijednosnim sistemima, pa tu ima svega, od bunovnih tinejdžerskih potreba za iskonskom promjenom preovladavajućih narativa, pa do povratka na srednjovjekovne nazore, pa do dana današnjeg i otkrivanja postmodernizma i čitavog jednog korpusa raznorodnih pretenzija za dekonstrukcijom i rušilačkim ništenjem svega postojećeg“, kaže mladi pjesnik.

Otkriva da je prošao apsolutno sve faze, tragajući za najefektnijim načinom da opredmeti ono suštinsko u njemu kao biću, što se jedino, ističe, nije mijenjalo.

“Pisana riječ je nešto od čega je satkana sva moja krv, nešto što proizilazi iz svake pore moga tijela, i nešto što je samim tim duboko ukorijenjeno u meni kao biću, pa je ne planiram napuštati dok god sam u pripravnosti da dišem. Pitanje je isključivo medijuma kroz koji će se ona transkribovati i pretapati, da li će to biti kroz poeziju, prozu, scenaristiku… trenutno ne bih mogao tačno da odredim. Iz svega toga proizilazi niz faktora, i apsolutno je stvar trenutka i mislim da je sasvim prirodno da se zadrži ili ne zadrži na istom”, zaključuje mladi pjesnik.

family violence

šupljine su pune gamadi

i napukla cigla u dvorištu truli

krovovi su čvrsti

gromobrani postavljeni

odasvud zapinju zvukovi

propinju se, i režanj po režanj

otkidaju uši jeseni

ništa ne ostaje da vijori

provejava ruka vjetra po

žičanoj violini pustoši

drvlje u uglu zajedno

sa vjetrom pleše

nanesoše mi

u očima pjesak

pod jezikom dremež

mamin je lak za nokte

u boji jesenje trešnje

njene ruke od svile

dovoljno nježne

jesenji vazduh

ustajao je od buđi

niko večeras ne spava

niti se iko budi.

zavjese

navučeno preko života

zaboravljeno, zabravljeno

zapečaćeno, zamandaljeno

ništa nije izgubljeno

vasiona drijema pod zavjesom

svijetovi se pod njom nadimaju

ništa nije izgubljeno

dok se nešto i ne izgubi

i dok vjetar ne prostruji

i dok vjetar ne protutnji

mrtvom svilom

prozorskom

i dok vjetar ne proveje

i dok vjetar ne pronese

mrtvi svijet urušeni

mrtvo pudlo umireno

mrtvo i svi mrtvi

u snu razlivene

po mom tijelu rasute

u snu dok omamljuje

vasiona nekud plače

u snu dok spretno dave

i udvajaju prozore mrtve

od krvi staklaste

kroz uši iglene

mene kad udvoje

mene kad odnesu

mene kad prikriju

mene kad podave

zavjese