Slikarstvo kao suočavanje sa životom za mladu Nikšićanku Milenu Krivokapić

Iako je ljubav tu od malena, slikarstvom počinje da se bavi i posvećuje tek na  akademiji, shvatajući ovaj vid umjetnosti kao neizostavni dio svog života. Udio u tome imala je njena starija sestra, Jelena.

„Mi, djeca, smo od naših roditelja naslijedili smisao za likovnost. Sve u svemu, vaspitavani smo u tom duhu da cijenimo vrijednosti i učeni smo da volimo i prepoznamo lijepo. Iako smo svi iskazivali talenat, za umjetnost se opredjelismo moja starija sestra Jelena Krivokapić koja je isto završila slikarstvo na ALU u Trebinju i ja. Pošto sam odrastala uz nju i posmatrala njen rad, taj likovni izraz koji je njegovala ostvario je najjači uticaj, što je kasnije rezultiralo da i ja pođem njenim stopama. I sada se nije mnogo promijenilo, jer ona je i dalje jedna od najkvalitetnijih i najtalentovanijih likovnih umjetnika, naročito u oblasti crteža“, ponosno ističe talentovana Nikšićanka dodajući da i sama njeguje crtež, ali da joj je ipak drago što se opredjelila za slikarstvo, jer su mogućnosti da se umjetnik izrazi kroz tu vrstu likovne umjetnosti nepresušne.

Kako kaže, čini joj se da je i čitav život malo vremena da otkrije šta sve slikarstvo nudi.

„Umjetnost je, pa i slikarstvo, suočavanje sa životom, sa samim sobom, a stalno te vuče potreba za tim da se izraziš. Slikarstvo jeste moja potreba kojoj se trudim da ostanem vjerna. Ukoliko ne ostanem, znam da ću izgubiti sebe. Toliko je to važno. A svi umjetnici vode tu istu bitku. Utoliko je teže, jer što je potreba za stvaranjem veća, kao za inat, to životni  problemi više odvlače sa tog puta, ali najvaznije je da je to je dar na kojem sam zahvalna i nadam se da ću se dobro nositi sa njim“, priča nam ona šta za nju znači svoj posao.

Milena je do sada imala dvije samostalne izlozbe - izlagala je u galeriji hotela Queen u Bečićima, i u zavičajnom muzeju. Učestvovala je na raznim kolektivnim izložbama u zemlji i inostranstvu, kao i na internacionalnim likovnim kolonijama. Trenutno uživa status slobodnog umjetnika, odnosno sama sebi diktira i nameće obaveze.

„Od toga nema nista teže i odgovornije, jer je borba za uspostavljanje samodiscipline uvijek najveći problem. Međutim, motivaciju i želju imam i time se sve poteškoće prevazilaze“, iskrena je ova dvadesetpetogodišnja djevojka koja se od nedavno stacionirala u svom ateljeu.

„Moj atelje se nalazi u Institutu za crnu metalurgiju, koji to više nije, već je prepoznatljiv kao mjesto puno prostorija gdje stvaraju kolege iz moje branše i ljudi raznih zanimanja koji tu imaju svoja preduzeća i firme. Iako atelje nije veliki, za mene je dovoljan, a i za one koji su voljni da vide moj rad“, skromno dodaje ona.

Svoje stvaralaštvo opisuje kao bavljenje čovjekom, njegovom anatomijom i pokretom, ali i skeletom kao predstavom istog tog čovjeka. Ipak, kako vrijeme odmiče, kaže, javljaju se i novi momenti u njenom radu, pa je sada inspiriše i planina i priroda.

„Segmente koje opažam u samom prizoru dokumentujem i kasnije to utiče da se formira neka ideja. Priroda i čovjek kao dio nje uvijek su inspiracija, kakvim god motivom se bavili. Smatram da dok čovjek posmatra i razmišlja, uvijek može naći motiv za rad. Samo ne treba "ometati letjelicu da leti"“, smatra Milena dodajući da je iznenađena podrškom koju dobija povodom nedavnih objava svojih radova na društvenim mrežama. Kaže da voli čuti i kritiku nakon gotovog rada bilo da su u pitanju pohvale ili pokude i da uvijek vodi računa ko sugeriše jer veliki broj ljudi i van likovne umjetnosti zna da prepozna i osjeti kvalitet.

Pored likovne umjetnosti, kaže, ima brojna interesovanja, potrebu za konstantnim učenjem i usavršavanjem u opštem obrazovanju, ali i bavljenjem drugim sferama umjetnosti poput flamenka koji je, dodaje, makar dijelom uticao na njen likovni izraz. Nikšić vidi kao izvor nevjerovatnog potencijala, kako u likovnoj, tako i u književnoj, muzičkoj, filmskoj umjetnosti.

„Mislim da su rijetka mjesta u svijetu koja taj potencijal posjeduju, a nisam malo prošla, a i mnogo sam slušala. Dok ostali cijene onoliko koliko imaju, ova zemlja i ovaj grad to, nažalost, ne čine. Odnos prema ljudima koji su doprinosili i doprinose kulturi ovoga grada je nemaran. Ako umjetnik nema stalni posao, najčešće van struke, skončaće u bijedi, kao što jesu mnogi u ovome gradu“, odorčeno dodaje ona podjsjećajući na Živka Nikolića, Duga Krivokapića, Vita Nikolića, Iliju Šobajića...

Tako se uprkos potencijalu ovdje, prema Mileninom mišljenju, od svog rada ne može živjeti. Tvrdi da se likovnom kulturom tezgari za ocjene u školama, a umjetničkim djelima cjenka kao na pijaci, te stoga ne zna da li je bolje otići ili ostati.

„Planiram da otputujem, ili da ostanem, zavisi od okolnosti koje budu uticale na moju budućnost. Jer od budućnosti ne tražim mnogo - da slikam šta mi se slika i da živim od toga, tek toliko da imam za sebe, svoje voljene, i da jednom, dva puta godišnje odem na fiestu u Španiju. To je moj idealni plan i radiću na tome, pa vetrenjače neka vrte“, završava ona priču za portal Onogošt.