Autor: onogost.me
Foto: vijesti.me
19:16
7.1.2019.

Slikarstvo mu je, poslije porodice, najveće bogatstvo

Prije više od pet decenija akademski slikar Milovan Miki Radulović i kičica počeli su da se druže. To druženje traje i danas i dok se mnogi penzioneri žale kako im dan predugo traje jer ih “dosada ubi”, Radulović jedva čeka da svane - nekako mu dan prebrzo prođe.


Zimi radi u ateljeu u Bistričkom naselju, a kada priroda počne da se budi “probudi” se i njegov atelje u Rastovcu, sedam kilometara od grada, mjestu koje je, kako reče slikar, po “čistoti prirode i ljudi najljepše mjesto u Nikšiću”. A i nekako “najpitomije”.

Za gradnju ateljea koristio je samo dva materijala - drvo i kamen, jer svaka čast modernim vremenima i “vještačkim materijalima”, nema on ništa protiv njih, ali njegovom senzibilitetu odgovara “čista priroda”. Uostalom, priroda i Biblija su jedina dva učitelja koja poštuje. Smeta mu što se ljudi otuđuju od prirode, jedni od drugih, što se u gradovima uglavnom druže zbog interesa. Selo je već druga priča - tu se ljudi druže zbog ljudi.

Njegoš mu pomogao “da pridobije” komšiluk

Nakon Gimnazije, Radulović je na Pedagoškoj akademiji u Nikšiću završio likovno vaspitanje, a zatim otišao u Beograd, na Fakultet likovnih umetnosti. To je bio i njegov prvi odlazak u “svijet”.

“Bilo je to vrijeme kada je na Akademiji u Beogradu bilo položiti prijemni isto kao danas magistrirati. Prijavi se iz cijele Jugoslavije oko hiljadu kandidata, radove prime za njih oko 300, a tridesetak ih se upiše. Tamo sam i magistrirao. Pri kraju Akademije oženih se sa Mirom, dobismo tamo prvu kćerku, Milicu, i nakon dvije-tri godine vratismo se u Nikšić. U Gimnaziji sam radio preko 25 godina. Posle sam se penzionisao. Ali nikada nijesam prestao da slikam. Što kaže Vojo Stanić, kada ga pitaju šta radi, - Ništa samo slikam, tako i ja”, sa osmijehom priča Radulović.

I dok je za njega umjetnost neobjašnjiva magija, jer se ništa ne dešava smišljeno, tako je i sa njegovim osmijehom. Jednostavno vas opčini i zaboravite na vrijeme. Uostalom, “vrijeme je tu dovoljno dugo za one koji su spremni da ga iskoriste” (Leonardo da Vinči)

Nikada nije bilo lako postati cijenjen u svom mjestu. Prisjeća se Radulović da su komšinice sa podozrenjem gledale šta on to “švrlja po platnu” i njegovom radu nijesu pridavale mnogo važnosti sve dok nije naslikao Njegoša. A Njegoša je naslikao upravo zbog komšiluka. Tada su drugim očima gledali na njegovo slikarstvo a njega preko noći počeli da persiraju jer “nije mala stvar naslikati Njegoša”. A Tito ga je “spasio” branja repe u Zrenjaninu, gdje je služio vojni rok. Dobio je zaduženje da naslika Titov portret jer vrhovni komandat treba pri kraju obuke da dođe da posjeti kasarnu. Iako je portret završio za dan-dva, petokraku na kapi je slikao sve do kraja obuke, neposredno prije Brozovog dolaska.

Mladost jedino može da “upali” svijetlo

Prvu izložbu odlično pamti, ne i godinu jer mu brojke nikako na leže (za njih je, kako reče, zadužena supruga Mira).

“Tu izložbu pamtim zbog meni drage i velike osobe, pokojnog Vita Nikolića. On mi je otvorio prvu izložbu u foajeu današnjeg pozorišta. Pomagao mi je da kačimo slike pokojni Milo Ahimov, firmopisac. Jedna divna ličnost. Vito je već bio otišao za Podgoricu, tadašnji Titograd, i ja ga zovnem da mi otvori izložbu. On sa radošću dođe. U Robnoj kući za mlade bila je tada odjeća. Dođe Vito, sačekamo ga Dugo (Krivokapić) i ja i on donese novac da kupi sako za otvaranje izložbe, jer je došao u vindjaku. Prvo svratimo u kafanicu prije Robne kuće da popijemo kavu, uz kavu rakiju, jednu-drugu i do popodne sako je bio ‘potrošen’, a on mi je izložbu otvorio u vindjaci”.

Ali, bila su to, kaže Radulović neka druga vremena – mlađoj generaciji liče na utopiju, starijima na “prohujalu intimu”.

“Praktično se siromašnije živjelo, ali duh je više vladao. Sada ima mnogo više sredstava, ali tada je za kulturu bilo mnogo više osjećaja. Nedostaje mi naravno to vrijeme, jer ovo više za mene nije Nikšić kakav sam znao. Zato ljeti ‘bježim’ u Rastovac”.

I pošto “načesmo” prošlost prisjeti se Radulović sugrađanina Iva Mijušković, koji je govorio italijanski i francuski, svirao nekoliko instrumenata, među kojima i “gitaru na dva štima”, imao klavir u kući, dobijao francusku štampu.

“Bio je stalni član ‘Zahumlja’ i sjećam se da mi je jednom dao plakat za predstavu gdje je na dnu pisalo da je sala zagrijana. Pitao sam ga zašto to piše i on mi objasnio da je to zbog dama, da znaju kako da se obuku. Eto, i o tome se vodilo računa. Da ne pričam o pozorištu preko puta Opštine, koje je srušeno. To je bio pozlaćeni mađarski barok. Za nevjerovati je da su beogradski glumci prema nikšićkoj publici određivali kvalitet predstave. Onda je došlo vrijeme kada je ljudima koji su se bavili kulturom ona bila najsporednija stvar na svijetu, neko bačeno vrijeme i bile su bačene pare davati ih u kulturu. Odreda su to gledali kao zaludni rad. Jedino ih je interesovalo ako mogu koju sliku džabe da uzmu. Jednostavno, nijesu ozbiljno učestvovali u tome”.

Ipak nije, kako kaže, pesimista. Vjeruje u mlade ljude i smatra da samo mladost može donijeti bolje sjutra.

“Nikšić je baš pun tog mladog intelekta. Jedina snaga tu počiva i jedino oni mogu da povrate kulturu i da je dignu. Samo im treba to dozvoliti. Da sam, ne daj bože, na nekakvom važnom mjestu samo bih mladim ljudima dao da vode sve što se tiče kulture”.

Ništa bez zdravlja, slobode i ljubavi

Ne broji izložbe, ali u šali dodaje da slika duže od pet decenija a da su mu stalno pisali da je imao 27 samostalnih izložbi. Sada su konačno stigli do tridesete. Ne broji ni prodate slike, ali pamti one zbog kojih se kaje što ih je prodao.

“Ne pitaj me za te jade. Ima desetak slika koje mi je žao što sam prodao. To mi je žalije nego išta. A mogao sam bez toga. Pola, od tih slika, sam poklonio, a pola sam prodao. I to da sam ih prodao pravim ljudima pa za proste jade. Nije baš lijep osjećaj kada se otuđiš od slike. To ovako izgleda lijepo a to se sve u stvari radi iz nužde. Da nije nužda najviše bih volio da ih poklanjam”.

Jedno vrijeme je malo putovao, samo po Evropi, a slike je “pustio” da putuju po svijetu. Inspiraciju crpi iz djetinjstva. Ima dvije kćerke i četvoro unučadi. Unuka Hajdana je naslijedila slikarski gen. Priznaje da mu Dragan nije bio brat da bi se družio sa njim, da je najstariji brat Miodrag bio sjajan stolar i da je banak u bistričkoj radionici ostavio kao uspomenu na njega.

“Slikarstvo mi je donijelo ljubav i uživanja najstrašnije na svijetu. Stekao sam prijatelja ne znam ni ja koliko. To je poslije familije za mene jedno od najvećih bogatstava. Za mene su vrijednosti zdravlje, sloboda i ljubav. A istina se podrazumijeva. Danas toga nema nikoliko. Materijalne stvari me nimalo ne intersuju, zato ne mogu da shvatim ljude koji prave kućerine. A ne znam zašto će im to kada u tome ne uživaju. Ako u prostor gdje boravim i radim nema pozitivne energije ja ga odmah napuštam. Ljetos došao jedan čovjek u Rastovac da kupi sliku. Vidim po njemu da ima novca više nego što mu treba. Zadivio se mojim prostorom i pitao me kako sam to uspio jer bi i on to volio da napravi. Rekao sam mu da mu je to lako ako ima penziju od 300 eura”.

  vijesti.me

Ostale vijesti iz kategorije