„Ugašena loza“, roman o snazi žene i borbi protiv stereotipa

Sve je bilo tu – želja, ideja, lakoća pisanja, ali ne i vrijeme. I onda se desio lom noge, višemjesečno mirovanje koje je Vavić Milić iskoristila na najbolji mogući način – napisala je roman „Ugašena loza“ koji je promovisan sinoć u punoj sali „Zahumlja“ u Nikšiću.

„Tema knjige je nasljeđe žene, jedan stereotip koji vlada, slobodno mogu reći na Balkanu, a ne samo u Crnoj Gori, da ženska djeca ne znače i nastavak loze. Uprkos i uinat takvim stereotipovima je nastala ova knjiga – u čast svim ženama, kćerkama, majkama. Vremena se mijenjaju i žene i društvo su sve uzvišeniji, kada je u pitanju ova tema, ali nažalost još uvijek postoji to mišljenje da ako muško dijete ne postoji u porodici da se time gasi loza“, kazala je autorka u razgovoru koji je s njom vodila Kristina Radović, urednica programa u JU „Zahumlje“.

„Knjiga je u čast svih majki koje rađaju žensku djecu, svih kćerki koje nemaju brata i nastavljaju lozu, svih žena. Sigurna sam da ćemo se svi u knjizi prepoznati, bilo kroz razmišljanja glavnih junakinja, dešavanja ili okolnosti“, istakla je profesorica engleskog jezika koja je sebe pronašla u prevodilaštvu i muzici, a sada i u pisanju.

Kako je kazala, poruka koja se provlači tokom cijelog romana je da sve te žene „ne zaborave ko su, odakle su, gdje idu i gdje se mogu vratiti“.

Odrasla je, kako Vavić Milić ističe u „kreativnom i vrlo umjetnički nastrojenom komšiluku“, a majka je odmalena usmjeravala ka pravim stvarima, tako da se rano rodila ljubav prema umjetnosti i muzici.

„Biti Nikšićanka a ne baviti se nekim vidom umjetnosti ili kulture mislim da ne bi bilo dobro. Od malih nogu sam bila usmjerena da se bavim lijepim stvarima, bez obzira da li su to sekcije ili muzička škola. U početku sam svirala klavir, potom saksofon, i bila dugo godina članica gradskog orkestra i mislim da me to najviše oblikovalo, jer dok su druga djeca bila ispred zgrade, ja sam išla u muzičku školu na probe orkestra, a vrlo ćesto sam imala i probe u mom stanu, dok su preko puta vježbali momci iz DST-a“, sa osmijehom je rekla Vavić Milić.

Gradski orkestar je, kako je naglasila, njena najljepša muzička priča u koju je uveo Božidar Bakrač, dok je Predrag Martinović čovjek koji je naučio da svira saksofon i sve što u muzičkom dijelu zna dolazi od njega, bez obzira što je prethodno svirala klavir.

Kao što je muzika jedno od njenih glavnih odredišta, tako je i prevodilaštvo.

A o poruci koju je poslala „Ugašenom lozom“ govorili su profesori književnosti Mihailo Perošević i Vesna Miljanić.

Perošević, govoreći o romanu, ali i o fenomenu kletve, kazao je da „Ugašenu lozu“ doživljava kao kratki ljubavni roman u kome je autorka odgovorila „tamnom zovu zavičaja“. Prema njegovim riječima, roman je „sasvim pristojan doprinos zavičajnoj književnosti, zbog čitave galerije ženskih likova, kojima nažalost oskudijeva crnogorska književnost“.

„Tek ovo novo vrijeme donosi nam neke mlade ljude, koji se bave problemom žene u Crnoj Gori“, kazao je Perošević i dodao da je Ivana Vavić Milić jedna od njih.

Roman „Ugašena loza“, prema riječima Vesne Miljanić, donosi duhove nasljeđa usmjerene prema njegovom korijenju, ali i prema njegovim gotovim plodovima.

„U romanu, u kojem važne uloge preuzimaju naizgled sporedni, brižljivo karekterizirani likovi koji svojim pričama uobličavaju djelove porodičnog romana problematizuju se nevidljive i opasne sile koje su kao hobotnica prožele crnogorsko društvo. Retrospekcijom, dolazi se do neobične priče koja svojom dramatikom i tragikom otkriva pore tadašnjeg crnogorskog mentaliteta. Pratimo u kom smislu se potraga za identitetom ženskih likova u njima podudara sa socijalnim, psihološkim i kulturnim karekteristikama vremena i društva u kome one žive, tj. u kojoj mjeri su društvene promjene ili, ipak, sudbina, prepreka razvoju njihovog sopstvenog identiteta“, kazala je Miljanić i dodala da je autorka pokazala umješnost u karekterizaciji likova i pripovijedanja, ali prije svega vještinu i eleganciju.

Roman prati naizmjenična ispovijedanja četiri ženska lika u kombinaciji s naratorovim glasom, a to višeglasje, istakla je Miljanić, doprinosi autentičnosti i uvjerljivosti priča u kojima nas svaki lik izvještava o svojim nedaćama.

„Time se otkriva glavna poveznica među likovima – teško nasljeđe ukorjenjeno u prokletstvu ‘da iza sebe imaju samo porod ćerki, a da nikad muška glava ne poživi, da se svaka loza od svakog potomka ugasi’. Odlučiti suprotno običajima, kao što su to uradili Jaglika i Vojin, nesumnjivo je dovelo do određenih posljedica, pogotovo u Crnoj Gori u kojoj je narodni kodeks običajnosti utemeljen. ‘Ugašena loza’ pokrenuće lavinu razotkrivanja mračnih tajni iz jednog porodičnog stabla, ali loza, kao ni ova knjiga, nema kraj. Svi smo mi produžetak onoga prije nas. Neispričana priča života koji nas predodredi da budemo to što jesmo. Nasljeđe u krvi'”, zaključila je Miljanić.

Odlomke iz knjige, koju je objavila izdavačka kuća „Nova poetika“, čitali su Miljanić i Perošević, ali i majka autorke, Rada Vavić i prijateljica Nena Mitrović, dok su veče muzikom na najljepši mogući način obojili gitarista Veljko Vučurović i autorka koja joj pokazala da joj saksofon i te kako dobro leži.

Promociju knjige je organizovala JU „Zahumlje“ u okviru martovskog repertoara Nikšićke kulturne scene.