Vladimir Kosić, reditelj: Nikšić nema titulu grada kulture i rokenrola

Vladimirov poslednji projekat bio je povod da se osvrnemo na njegov dosadašnji rad, život u glavnom gradu Srbije, te na razloge odlaska iz Nikšića i Crne Gore.

Bijeg iz Nikšića   

On objašnjava da se prije više od jedne decenije preselio u Beograd, prvenstveno što u rodnom gradu nije bilo razumijevanja za ono čime se bavi.

„U Beogradu sam već više od deset godina a razlozi, osim ličnih, raznovrsni su i brojni. Da ne ulazim u detalje i ne prozivam pojedince, smatram da me je grad Nikšić, grad u kome sam rođen, ozlojedio i osujetio tako što mi je sva vrata kulturnih institucija, uključujući tu i televiziju, zatvorio i kako u takvim uslovima nijesam više mogao da se bavim pozorištem, filmom, javnim predstavljanjem, pomislio sam da je došlo vrijeme da živim negdje drugo i nijesam se pokajao“, iskren je Kosić.

Na pitanje da li je Nikšić izgubio titulu grada kulture, umjetsnoti i rokenrola, ističe da tu titulu nikada nije ni imao.

„To što ima dva rok festivala godišnje to je ukupno deset dana tokom kojih neko uzme, ili ne uzme novac ,kao u poslednjem slučaju Bedem fest, za nasušnu potrebu mladih ljudi da ne slušaju isključivo „zvuke rodnog zavičaja“. I to je uredu, nije ni skupo, na kraju krajeva. Ali to je samo predstavljački dio, a da li se neko pita, gdje stvaraju mladi ljudi i od čijeg novca. Bojim se da odgovori guraju našem gradu Nikšiću u ruke jednu drugu titulu: a to je grad piva pošto tamo više nema ni čelika“,zaključuje nikšićki umjetnik.

Crna Gora još živi u 90-tim

Na pitanje da prokometariše stanje u kulturi Srbije, naš sagovornik kaže da mu je teško da da odgovor budući da je kultura širok pojam.

„Ne znam precizno stanje u Srbiji, samo se nadam da nije kao u Crnoj Gori. Evo, za razliku od Crne Gore ovamo makar ne moraju da pozajmljuju filmove od Hrvatske da bi imali kandidata za američkog Oskara u konkureciji za najbolji strani film. Nije sjajno, ali je sigurno bolje nego u Crnoj Gori. Za stanje u Crnoj Gori, ne samo kulture, nego cjelokupne stvarnosti imam jednu riječ – entropija! To je izraz iz termodinamike i često služi sociolozima da opišu određeno socijalno stanje. Naime, tokom entropije sistem, svaki sistem pa i naš društveni, troši ogromnu energiju da održi stanje okamenjenosti ili stanje haosa. Zašto? Pa zato što je Crna Gora još tamo 90-tih, i to se ni za jotu primjnilo nije, izolovana kao sistem u svakom pogledu. A drugi zakon dinamike jasno kaže: entropija ,čitaj nered,u izolovanom sistemu ili se povećava ili ostaje konstantna, da se smanji nema šanse, nema nazad, svemir funkcioniše upravo tako.

To što je Nikšićko pozorište nedavno ugostilo, ni manje ni više, nego pjevače narodne muzike Anu Bekutu i Marka Rokvića, za Vladmira je nedopustivo. Kaže da je to jednostavno „entropija“.

“Žena ludog Jovana”

Njegovo poslednje ostvarenje, koje je snimano u Stolivu i Tivtu, okupilo je veliki broj alterantivnih i multimedijalnih umjetnika iz Crne Gore.

“ Zahvaljujući jednoj renesansoj osobi iz Nikšića, mojoj dugogodišnjoj drugarici Vesni Anastasiji Božović, došao sam do opreme sa kojom je bilo moguće snimiti kratki film u boljoj produkciji. Nakon što me Ministarstvo kulture Crne Gore, hiperbolično rečeno, sto puta odbilo i kako drugačije da kažem, prevarilo kada je novac za realizaciju scenarija predalo u ruke neodogovonim ljudima koji su taj novac nenamjenski trošili ,eto, tu se ponudila Vesna i stala iza projekta, sa svojom producentskom kućom Astarte Nova. Drago mi je da moji lični prijatelji vole i cijene to što radim, kao što mi je žao što to nije stvar sa crnogosrkim institucijama, za koje moram da kažem da su prije služba za ugađanje egoizmu netalnetovanih “, jasan je Vladimir.

Govoreći o filmu „ Žena Ludog Jovana“ , za koji poptisuje režiju i cenario, ističe da je urađen po istoimenoj kratkoj priči. Uloge su povjerene akademskom slikaru Stevanu Lutovcu, Nebojši Đukanoviću, članu benda Grim, i kako kaže, sasvim slučajno otkrivenom talentu Jeleni Perošević.

„Hvala i ostalima da ih ne nabrajam, uglavnom je to rokenrol ekipa koje je jedan zamršen posao iznijela sa lakoćom i preciznošću koju posjeduju samo veliki profesionalci. Hvala i tom narodu koji nam je bio izuzetno naklonjen tokom sedmodnevnog rada“, kaže on

Naime, film govori o Kastelu Teodu, bjeguncu iz zatovra, koji se vraća u svoje rodne mjesto, gdje ga čekaju duhovi prošlosti i neizmireni ljubavni računi.

U prethodnom periodu Vladimir je radio na brojnim projektima koji se tiču pozorišta,filma,i performansa, ali nikada nije zapostavio pisanje. Njegova kratka priča „Satirova noć“ je daleke 1996.godine izašla u časopisu za književnost, a kako objašnjava, od tada gotovo dvadeset godina, nije bilo niti jedne godine da nije imao projekat koji nije okupio makar pedeset ljudi. “Performans „Aleje Identiteta“ u Berlinu 2000-te, koji je u tri dana, koliko je trajao pogledalo preko 6. 000 ljudi. Možda je zanimljivo baš sada pomenuti  da sam 2008-me uredio antologiju kratke priče iz Nikšića „Zatvoreno“, koja nikoga tamo od ljudi koje treba da zanima – ne zanima, ama baš nimalo. Pitam se zašto. Zašto onda da pominjem operu „Ko je ubio princezu Mond?“, čije se izvođenje već godinama prikazuje na RTS-u ili operu „Adonis i Galateja“, bezbrojne video radove, kratke filmove, performanse, predstave, umjetničke instalacije, tri zbirke priča, filmske scenarije, drame itd. I zar je važno gdje sam to radio. Važnije je zašto to tamo nikoga ne zanima“, zaključuje on.