Informacije o vremenu su trenutno nedostupne.

“Novinarstvo donosi rezultat - utiče na vašu zajednicu ili društvo na najprogresivniji način”

Dopisnicin šarenoliki doživljaj svijeta piše se na blogu

milena_radonjic
Privatna arhiva
  • Autor onogost.me
  • 12.04.2021. u 14:39

Nasumično nabacana imena mjesta Crne Gore, Norveške, balkanskog regiona, Sirije, Grčke, Izraela, Poljske… veže slovo, riječ, tekst i ljubav prema pisanju svjetske, a zapravo nikšićke dopsinice. Pero, mastilo i papir zamijenjeni tastaturom i blogom izrodili su niz kreativnih tekstova i precizno definisan, ali i prepoznatljiv stil pisanja Milene Radonjić. 

Njen blog dopisnica.me već nekoliko godina, nebitno sa kojeg meridijana ili kontineta, donosi neobične priče u naš grad. U zbirci menija za tekstove, jednim klikom ulazi se u Milenin novinarski, emotivni i šarenoliki doživljaj priča, oblikovanih po meraku umjetničke duše.

“Po struci sam novinar, po ljubavi muzičar, a po spoju ljubavnog i profesionalnog, tu je dopisnica.me. Sve je krenulo, malo konkretnijim tokom, od kada već pola godine nemam radni angažman. Za mnom je skoro osam godina rada u različitim redakcijama, medijima, ali sa predudarom: novinar-dopisnik. Suprug mi je izradio blog, a ja sam počela da pišem o svemu onom što volim. A vodim se onom Grizeljovskom, koja mi je putokaz i svetionik od kada sam upisala studije žurnalistike na FPN-u, a i kroz rad  u novinarstvu: “Morаm dа kаžem, i to bih htio dа mi čitаlаc vjeruje, dа je nаjveće zаdovoljstvo pronаći negdje, nа nekom svetioniku, osаmljenog svetioničаrа i sа njim voditi rаzgovor. Zаdovoljstvo nije u tome dа se rаzgovаrа s krаljevimа, nego dа se otkrivаju zаnimljivi ljudi, а njih imа toliko dа čovek togа nije ni svjestаn. Dа se od njih čuju pаmetne stvаri, dа se te pаmetne stvаri prenose čitaocima, to je privilegija.” Eto, dopisnica je za mene privilegija”, otkriva Milena kako je počela da piše blog.

Sagovornike za intervjue, uspješne zanatlije, muzičare, kreativne ljude pronalazi na razne načine, najinspirativnija tema joj je majčinstvo, pa se nerijetko ime sina Ljuba nađe u redovima tekstova.

“Prvenstveno su to priče koje prate odrastanje mog sina Ljuba, zatim sagovornici sa neobičnim hobijima, ljudi iz umjetnosti, književnosti, poljoprivrede, sa istorijskom podlogom, mladi ljudi nadareni, uspješni u raznim poljima, koji žive u inostranstvu, putopisi, reportažna atmosfera… A tu su svakako i moje kolumne i o nekim hroničnim pojavama. Sagovornici su obično bili naši ljudi koji žive i inspiracija su za uspješan život u inostranstvu, ljudi iz Niksića, Crne Gore, regiona… Ma svi koji imaju obično – neobičnu priču. Zatim putnici namjernici iz Norveške, Kanade, Poljske i slično”,  dodaje Milena.

Rođena i podignuta u porodici sa izrazitim talentom za muziku, note i pjevanje su Milenin nezaobilazni dio života. Upravo preko muzičkih avantura nastalo je i nekoliko putopisa iz egzotičnih zemalja.

“Zahvaljujući nastupima i koncertima sa crkvenim horom “Prepodobna mati Angelina”, na turnejama širom Evrope nalazila sam inspiraciju i povode za priču. Ljudi se kroz muziku prepoznaju. Takođe, zajedno sa suprugom sam imala priliku da sa dva poklonička putovanja, na Eginu i Svetu Zemlju, donesem ono što se riječima ne može opisati, a opet prilično skromno predstavim kroz svoje tekstove”, kaže Milena Radonjić.

Razgovor za naš portal dopisnica završava izraženom nadom da će neobične, rasterećujuće priče sa pozitivnim predznakom nadvladati, kako ocjenjuje, čitalačku realnost koja je opterećena “crnom hronikom i sumornim vijestima”.

 

Slobodan Doknić

,,Pričajmo iskreno, bez uvreda, laži i spinovanja.”​

Ovaj razgovor se vodi prema Onogoštovim pravilima. Molimo, pročitajte pravila prije ulaska u diskusiju.

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Povezani članci

Upletene pletenice vire ispod crne marame, koja kao da uokviruje njen široki osmijeh. Crna bluza, suknja, buce i opasana cvijetna traveza krase poslednju pravu planinku, čuvenu tužilicu od osamdesetšest ljeta, na čijem licu su se urezale bore kao duboki kanjoni, niz koje su tekle rijeke suza za sinom kojeg joj je planina uzela, iako njome još ponosito gazi.
Jesen je vrijeme kada u Župi pomodre šljive, zamirišu džemovi i potekne čuvena župska šljiva. Jedne jeseni prije trideset godina, ne vidjevši crnu kantu punu tropa u mračnoj seoskoj noći, padoh na kamen i slomih ruku. Đed i otac su pogledali iskrivljenu ruku i rekli odlučno: ,,Vodimo je kod Mrkoja da je dlaži.”