Autor: onogost.me
Foto: screenshot
13:26
17.12.2018.

Milenko Perović: Spomenikom Ljubu Čupiću Crna Gora opet isprednjačila Evropi

Porijeklom iz Banjana, profesor Milenko A. Perović u rodnom Vrbasu tokom srednje škole prvi put se susreo i zavolio filozofiju. Do najviših zvanja u ''kraljici svih nauka'' stigao je školujući se u Beogradu i Zagrebu. Svoje znanje decenijama je prenosio studentima na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu i bio poslenik javne riječi. Sada je u penziji, a dio tih dana provodi u Nikšiću, najčešće ljeti. I dalje je raspoložen za razgovor na razne teme ljudskog duha, osvrćući se, kao što je red, na svoj profesionalni razvoj i dostignuća.


Profesionalnu i naučnu afirmaciju stekli ste u najznačajnijim centrima SFRJ. Predstavite ukratko našim čitaocima Vašu profesionalnu biografiju.

Perović: Kao čovjeku koji je diplomirao filozofiju u Beogradu, doktorirao u Zagrebu, a na Univerzitetu u Novom Sadu stvorio sve što se s filozofijom moglo stvoriti, od početka intelektualne karijere bilo mi je strano zatvaranje u male političke i filozofske feude, kome su bili skloni mnogi intelektualci u drugoj Jugoslaviji. Jugoslovenski intelektualni prostor sasvim mi je odgovarao, najprije jakom intelektualnom konkurencijom i velikim mogućnostima filozofskog djelovanja, brojnim filozofskim i drugim časopisima, edicijama knjiga, naučnim skupovima tribinama etc. Posebnu pogodnost za slobodne duhove i „slobodne strijelce“ pružala je politička decentralizacija države. Ako ste u jednoj republici došli na „crnu listu“ zabranjenih autora, nije to nužno smetalo da djelujete u drugim republikama. Svojevremeno sam, naprimjer, 1980. godine objavio studiju „O tzv. socijalističkom moralu“ i zbog nje proglašen takoreći za državnog neprijatelja. Skoro dvije godine niđe nijesam mogao objaviti ni slova, a o prestanku poziva za naučne skupove da i ne govorimo. Led je probijen kad su napokon prihvatili da mi objave tekst u zagrebačkom listu „Oko.“ Onda je kao po nekoj tajnoj komandi prestala zabrana mog javnog filozofskog djelovanja. No, ne budimo nepravedni prema socijalističkom sistemu u Jugoslaviji. Intelektualcima je u njemu dopuštano onoliko slobode, koliko su oni bili spremni da je uzmu. Uostalom, svuđe se sloboda mjeri spremnošću podnošenja posljedica njenog uživanja!

Možete li za sebe tvrditi da ste se u punoj mjeri ostvarili kao filozofski djelatnik?

Perović: Mogu i ne mogu! Na profesionalnom polju filozofije učinio sam dosta. Stvorio sam Katedru za filozofiju i Studijsku grupu za filozofiju na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. S moga „filozofskog nakovnja“ potekao je najveći broj nastavnika i saradnika koji sada djeluju na Odsjeku za filozofiju u Novom Sadu. Bio sam mentor na preko stotinu diplomskih, preko dvadeset magistarskih i jedanaest doktorskih radnji iz filozofije. Kao dugogodišnji predsjednik komisije za polaganje državnih (stručnih) ispita srednjoškolskih profesora filozofije, dao sam „majstorski sertifikat“ iz filozofije velikom broju profesora filozofije koji rade u gimnazijama i srednjim školama širom Vojvodine i Srbije. Napisao sam dobar naramak filozofskih knjiga, preko sto pedeset filozofskih studija i članaka i blizu šest stotina kolumnističkih tekstova. Kao kruna na ovaj golemi rad došao je posao na standardizaciji crnogorskog jezika. Ne bih želio da precjenjujem, ali ni podcjenjujem značenje svoga učešća u tom poslu, posebno u činjenici da je za jednu deceniju u montenegristici učinjeno više nego u cijeloj istoriji crnogorskog jezika. Osjećam veliko zadovoljstvo, kao i ogromnu moralnu satisfakciju zbog činjenice da sam imao određeno učešće u ovoj herojskoj dekadi montenegristike.

Kako u tom svjetlu sagledavate svoje temeljne rezulatate u filozofiji?

Perović: Zahvaljujući misteriji nasljeđa, nagrađen sam određenom sposobnošću za spekulativno filozofsko mišljenje. Ta je vrsta sposobnosti vrlo rijetka, pa zbog toga i prokazana među filozofskim djelatnicima. Dovoljno je kazati da je u cijeloj povijesti filozofije bilo vrlo malo spekulativnih mislilaca. Ne bivajući do kraja svjesnim te sposobnosti, napisao sam svojedobno doktorsku disertaciju koja je izuzetno dobro primljena kod filozofskih znalaca. Ona me uvela u – po riječima moga mentora i prijatelja Milana Kangrge – u vrlo uski krug jugoslovenskih „spekulativnih glava“. Zvučalo je to u svoje vrijeme kao šala, jer po Kangrginom kriteriju u taj su krug ulazile svega tri glave, uključujući i njegovu vlastitu! Dugo mi je trebalo da samoga sebe uvjerim da, u mom slučaju, to nije šala. Tokom univerzitetske i spisateljske karijere, svjesno sam bio restriktivan u pogledu demonstracije spekulativnih načina mišljenja, jer je on teško dostupan tzv. zdravom ljudskom razumu, pa zbog toga i iritantan. Punog maha spekulaciji sam davao samo povremeno. Tek knjiga „Filozofija jezika“, koju je objavio Fakultet za crnogorcski jezik i književnost na Cetinju, napisana je potpuno slijedom spekualtivne filozofske metode!

Uprkos tome što ste zastupljeni u javnim raspravama i tribinama, ipak Vas nema u punoj mjeri u intelektualnom životu Nikšića i Crne Gore. Zbog čega je to tako?

Perović: Krivica je u potpunosti moja. Kao što se nikad nijesam prilagođavao očekivanim i poželjnim „mjerama stvari“ niti se trudio da se dopadnem filistrima, umišljenim ignorantima, „intelektualnim elitama“ ili ovim i onim „političkim krugovima,“ tako to nijesam činio niti činim u svom javnom djelovanju u Crnoj Gori. S pomenutim kategorijama stanovništva − od kojih zavisi tzv. prisutnost u intelektualnoj javnosti – davno sam se razumio. I oni i ja shvatili smo da ne idemo niti možemo ići istom stranom ulice. Uostalom, počeo sam kao intelektualni solista i „slobodni strijelac“ pa se ni sam ne bih umio navići na nešto drugo.

Ljetos je na Trgu u Nikšiću otkriven spomenik Ljubu Čupiću. Koliko današnji Nikšić i Crna Gora baštine vrijednosti za koje je Ljubo dao život?

Perović: U prigodnom tekstu povodom podizanja spomenika Čupiću, ljetos sam napisao da je Crna Gora ovim spomenikom opet isprednjačila cijeloj Evropi, kao što je to učinila 13. jula 1941. godine. Ovu sam ocjenu utemeljio na činjenicama da se u potpunom progonu na širem evropskom prostoru nalaze sve antifašističke i komunističke memorabilije iz Drugog svjetskog rata, posebno spomenici borbe jugoslovenskih partizana i sovjetske Crvene armije. Na ovu moju ocjenu nije bilo nikakvih reagovanja. To me drži u dilemi: ljudi nijesu razumjeli vrijednost onoga što su učinili podizanjem spomenika Čupiću ili sam ja uobrazio da ta vrijednost realno postoji! Kako bilo, crnogorska „politička elita“ – gledajući da se nekako distancira od velikosrpstva i zahtjeva za rehabilitacijom četništva – silom prilika je bila gurnuta na pozicije antifašizma.  Vremenom je počela shvatati da antifašizam može biti ona velika ideja iz koje će ona sama baštiti svoj duhovni, ideološki i politički legitimitet. No, ona ga još uvijek uzima samo kao prigodni antifašizam. Ljetos sam se – ni kriv ni dužan - istinski zastidio pred nekim njemačkim i češkim turistima zbog stanja u kome se nalazi veličanstveni spomen-kompleks na Grahovu.

Ostale vijesti iz kategorije

  • 08:49
    15.4.2019.

    Vješte ruke Nikšićanke Ljilje Živković uspjele su da vlastiti hobi i ljubav iz djetinjstva pretoče u jednako zanimljiv i neobičan posao. Pletene igračke za djecu, koje pravi ova diplomirana pravnica, postale su prepoznatljive kreacije koje su veoma tražene.

  • 14:25
    8.4.2019.

    U desetak kvadratnih metara obućar Aid Jaganjac provodi svoje radne dane. Patike, sandale, cipele, one duboke za zimu i plitke za ljeto, čekaju da budu popravljene ili da vlasnik svrati po njih. Malo izmaknute u stranu na red čekaju i nekolike torbe. Na jednom mjestu toliko je različitih ukusa, šarenila i različitih marki. Ima tu i italijanske, i kineske, i njemačke obuće...

  • 08:27
    17.3.2019.

    JU „Zahumlje“ i portal Onogošt nastavljaju sa predstavljanjem mladih pjesnika Književnog kluba „Poenta poetika“. Razgovarali smo sa Đurkom Gutovićem.

  • 14:30
    3.1.2019.

    Prvu pjesmu sam napisala prije otprilike dvadesetak godina. Spontano sam bilježila stihove praveći lirske dnevnike, albume pjesničkih slika ili filozofske poetske skice punih par decenija prije nego sam konačno shvatila da poezija nije moj hobi, već poziv. Kada se desio taj trenutak osvješćivanja, čak nekoliko godina nakon moje prve objavljene knjige, odlučila sam da na njega odgovornije odgovorim, priča za portal Onogošt nikšićka pjesnikinja Marija Dragnić, sjećajući se svojih početaka u lirici.