Informacije o vremenu su trenutno nedostupne.

“Novinarstvo donosi rezultat - utiče na vašu zajednicu ili društvo na najprogresivniji način”

Monotonija, kolotečina, odlasci, promjene i Nikšić

121358157_680774632546955_8344466596250546680_n
Privatna arhiva
  • Autor onogost.me
  • 18.10.2020. u 06:08

Nikšićanka Jasna Karamehmedović publici se nedavno predstavila svojom prvom zbirkom poezije "Zovem se Sarah Moon".

Sarah Moon je Jasnino drugo ja. Sarah Moon je nekad hrabrija i glasnija od same autorke, vještije prepoznaje i artikuliše misli koje moraju izaći van.

“Pomalo ljuta, nekad bijesna, uvijek ostavlja prostor za nešto bolje, za neskriveni optimizam, za malo nade i mnogo vjerovanja. Ona se najčešće obraća, nekom, njemu, njoj, svima, pomalo buni, nekad samo opisuje svijet oko sebe, a nekad izmišlja sopstvenu stvarnost izazvana zvukovima. Ona u poeziju ne uskače, već kroz nju korača i poznaje joj svaki hlad… Njena sloboda postaje sloboda svih onih koji će u njenoj poeziji pronaći sopstvene sjenke”, zapisala je u recenziji zbirke Dragana Erjavšek.

Pjesnikinja navodi da je pokreću motivi bjekstva, razočarenja, besmisla do optimizma i prihvatanja života kakav jeste.

“Monotonija, kolotečina, jaka, izgarajuća potreba za odlascima i promjenama su glavne insipacije. Oko svega toga stoji Nikšić, jer sam gotove sve pjesme napisala u njemu ili o njemu, direktno ili indirektno”, ističe pjesnikinja za portal Onogošt.

Svijet poezije koji stvara, kako kaže, teško je dočarati nekome. Poezija se može interpretirati na bezbroj načina i u tome je, ističe, njena draž.

“Ostavljam čitaocima da je osjete na svoj način koji će sigurno biti jedinstven. Drago mi je kada čujem da su neki moji stihovi dodirnuli i prodrmali, i mislim da bi nakon čitanja svaka emocija bila bolja od ravnodušnosti. Poezija ne zahtijeva poruku, emocija je prisutna ili nije, čitalac je doživi ili ne. Pjesnik je tu da na papir prenese sve što jeste, da se u potpunosti preda, a činjenica da se neko u tome pronađe daje podstrek i neku potpuno novu dimenziju napisanom. Znači mi svaki put kada se neko poveže sa mojim unutrašnjim svijetom, čini da smo manje usamljeni”, ističe Karamehmedović.

Pjesme je počela da piše još u tinejdžerskim danima. U početku su za njene stihove znali samo prijatelji, da bih ih kasnije dijelila na društvenim mrežama. Pozitivne reakcije dale su joj podstrek da objavi knjigu.

Njene pjesme objavljivane su na književnim konkursima „Before I die“ (The Balkan Writers Project) „Tamni dani, svetle noći“ (UZZP), „Iz Nikšića s ljubavlju“, „Rukopisi 42“, kao i na brojnim portalima: Blacksheep, Fenomeni, Stereo Art, Public figure, Afirmator.

 

Možda misliš da si bezbjedna

 

Možda misliš da si bezbjedna,

ali on će te stići,

ujutru uz prvu kafu,

kada je sve mirno i polusanjivo,

provući će se kroz misao

i ostaviti te zbunjenu

da pokušaš se iz početka.

 

Možda misliš

da sigurna si,

ali doći će

u petak veče,

kada piješ sa prijateljima

i smiješ se

i sve je trenutak.

On će uzeti tvoj minut do 12

da ga ispuni svojim odsustvom

i apatijom dugom par stotina godina.

 

Možda misliš da si uspjela,

da je ostao negdje iza,

nepomičan i tih

 

ali upravo ga pišeš,

ti nepopravljivo tuđa djevojčice.

 

Nk

 

Nikšić
u nepomičnosti,
u sijenkama.

Ne možemo se strpljivo,
ne volimo se pažljivo,
uzalud trudim se
da nešto u njemu dozvoljava me.

 

Rekli su mi 
idi,
rekli su mi 
spasi se

ali ostajanje ljepše boli 
od odlaska
laže grad u meni,
od mene,
već hiljadu godina,
već hiljadu svega što neću imati.

 

,,Pričajmo iskreno, bez uvreda, laži i spinovanja.”​

Ovaj razgovor se vodi prema Onogoštovim pravilima. Molimo, pročitajte pravila prije ulaska u diskusiju.

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Povezani članci

Upletene pletenice vire ispod crne marame, koja kao da uokviruje njen široki osmijeh. Crna bluza, suknja, buce i opasana cvijetna traveza krase poslednju pravu planinku, čuvenu tužilicu od osamdesetšest ljeta, na čijem licu su se urezale bore kao duboki kanjoni, niz koje su tekle rijeke suza za sinom kojeg joj je planina uzela, iako njome još ponosito gazi.
Jesen je vrijeme kada u Župi pomodre šljive, zamirišu džemovi i potekne čuvena župska šljiva. Jedne jeseni prije trideset godina, ne vidjevši crnu kantu punu tropa u mračnoj seoskoj noći, padoh na kamen i slomih ruku. Đed i otac su pogledali iskrivljenu ruku i rekli odlučno: ,,Vodimo je kod Mrkoja da je dlaži.”