Pjesnikinja Milena Šućur osjećanja, razmišljanja i ljubav prema Nikšiću pretače u stih

U njoj se rodio pjesnik onog trenutka kada je odbila da bude samo nijemi posmatrač, već neko ko sreću i ljepotu pronalazi u svemu što ga okružuje, priča ona za portal Onogošt.

Kako kaže, ne sjeća se trenutka kada je uzela olovku u ruke, ali svakako pjesme su počele da se rađaju iz želje da svoja osjećanja, razmišljanja, poglede na svijet prenese na hartiju.

“Poeziju pisem od osnovne škole, koja u srednjoj školi oživljava i pronalazi put do ljubitelja pisane riječi. Nekada su to bile dječije pjesme, a onda su prerasle u spretno izvajana slova što je učinilo da moja poezija dobije novu dimenziju”, kazala nam je ova talentovana djevojka.

U pjesmama obrađuje više tema. Ispisuje ljubavna slova, tužne stihove, rimuje sreće, ali i iskazuje nezadovoljstvo svijetom koji je okružuje.

A bez obzira na mlade godine, pjesama je mnogo.

“Ne mogu reći tačan broj. Postoji dosta onih koje još uvijek nijesu dovršene, kao i onih koje zahtijevaju određene korekcije. Međutim, moju zbirku, koja će uskoro ugledati svjetlost dana, čini 36 pjesama”, najavila je Milena, inače učesnica više pjesničkih konkursa.

“Finalista sam međunarodnog konkursa “Desanka Maksimović” u Valjevu. Osvojila sam prvo mjesto na literarnom konkursu na temu “Čovjek samo srcem dobro vidi”, koji je u organizaciji Narodne biblioteke “Njegoš”, a pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture u okviru Dana evropske baštine. Na međunarodnom konkursu koji je organizovao NVO Bokeški forum na temu “Napiši jednu ljubavnu”, moja pjesma se našla u 30 pjesama koje će se štampati u okviru zbornika”, ponosno ističe ova mlada djevojka koja je bila i učesnik Nikšićkih književnih susreta 2018.

Posebno joj znači, kako dodaje, ogromna podrška od strane prijatelja.

“Isprate svaki moj nastup. Neki od njih čak i recituju moje pjesme, što me cini jako ponosnom. Drago mi je što moja poezija pronalazi put do njihovog srca. Pored prijatelja imam ogromnu podršku porodice i moje profesorice Stanke Marojević, kao i Narodne biblioteke “Njegoš” koja će štampati moju zbirku pjesama”, navela je Milena.

Uzor je našla u nikšićkom velikanu – Vitomiru Vitu Nikoliću, za čiju poeziju smatra da najbolje oslikava toplinu Nikšića.

Tragom topline, talenta Vita i Nikšića, korača i Milena, ne plašeći se da njena poezija neće biti prepoznata, iako to nije po mjerilima ovog stoljeća. Jednostavno, kako kaže, pusti stihove da prohuje, svjesna da će dodirnuti nečiju dušu, a nečiju ne.

Nikšić

Znaš li, stranče, znaš li ko je Vito?

Da li si ikada prošetao njegovim šetalištem,

pod Trebjesom?

Da li si ikada posmatrao zalaske sunca

u Nikšiću kada se Bistrica pretvara u zlatnu rijeku,

a vodopad svjetlosnih zraka sliva

niz zidine Bedema.

Da li si ikada prošetao nikšićkim ulicama, s jeseni...

kada su zasute dukatima

i draže svakog skitača...

Da li si nekada volio u Nikšiću

onako toplo i nježno...

I da li si ljubio negdje u Nikšiću,

urezao vaša imena na klupici

ispred crkve Svetog Vasilija?

Da li si možda ukrao ruže iz nečije bašte

i osjetio se pomalo krivim?

Al' pobogu, zar negdje drugo rastu takve ruže?

Sigurno si osjetio melodiju

koju proizvodi svaki pločnik

dok stupaš nogom na njega.

Stranče, da li si se nekada izgubio u Nikšiću

i poželio da te više nikada ne pronađu?