Portret u gradu N – Čelična žena na gvozdenom konju

“Rođena sam na jednom velikom imanju i mislim da je ljubav prema prirodi nastala iz veze sa tim imanjem i koliko god da planinarim i idem bilo na Durmitor, Alpe i ne znam đe svuda, niđe neću sresti taj miris svog imanja, tu posebnu mješavinu mirisa bagrema, džanje, ljubičice i mirisa trave. Kao djevojčica sam bila stalno kroz šumu, kroz Studenačke glavice. Moj stric nas je neđeljom vodio na Šanac Ferazića odakle se vidi cijeli Nikšić kao na dlanu. Na tom imanju smo imali stoku, sadile su se njive pšenice, raži, kukuruza, bilo je to jedno veliko gazdinstvo, a opet na samo 10 minuta od centra grada i tu je nastala ta mješavina urbanog i ruralnog, koja me definisala u takvu ličnost jer kada poželim da budem urbana to i budem, kada poželim da budem prirodna i divlja, takva i budem, tako da prije podne sam mogla da budem u šumi, a opet bih se već oko šest sati spremala za šetnju korzom. Imanjem je prolazila željeznička pruga i ako bi neko zakasnio na voz, skupljali bi se ljudi u našu kuću gdje su nastajala mnoga poznanstva, druženja iz raznih društvenih slojeva i nije se gledalo da li je tu neki doktor ili Veso sa Brlje i to neđe želim da gajim u sebi, da ne dijelim ljude na društveni sloj već na to ko je dobar čovjek, a ko nije.“

Prvo biciklo u Crnoj Gori, donio je Anin đed Ljubo Petrović davne 1903. godine. Nikšićani su ga tada prozvali gvozdeni konj. Ana i njen životni partner Branko Cerović osnovali su BK “Perun“ i za razliku od drugih supružnika, oni zajedničko vrijeme provode u raznim avanturama, udruženo pedalajući njihovim najmilijim turama.

“Svaki slobodan trenutak koristimo za odlazak u vožnju i nikada nemamo plan. Ništa ne daje čovjeku slobodu kao vožnja bicikla. Biciklizam daje neustrašivost i brzinu za razliku od planinarenja đe je svaki korak promišljen. Biciklizam podstiče adrenalin, dok planinarenje oksitocin, barem kod mene. Naše vožnje nijesu više kao kad smo se takmičili, kada je bilo bitno preći što više kilometara, već više volimo da uživamo. Ne mogu da zamislim da odem mojom omiljenom turom preko Lukavice, a da ne zastanem, napravim gomilu fotografija, napunim bočicu izvorske vode, uberem čajeve, pojedem štrudlu koju sam ja pravila i u onaj sendvič čupnem i stavim grančicu majčine dušice. Sve su to neke fine priče i svaka planina i svaka biciklistička staza nijesu samo dolazak na vrh ili vožnja, već svaka ima svoju finu priču, prije svega onu istorijsku, a onda je tu i obilazak nekog domaćinstva jer strašno volim naše kratke susrete sa čobanima, sa onim ljudima iz katuna, kada nas dočekaju riječima “okle se vi treviste danas ođe”, pa nas svrate na čašicu rakije.”

Žena koja je povezana sa prirodom, svoju đecu odgaja u njoj, tako su Anini sinovi Đorđije i Radule od malih nogu postali mali istraživači i ljubitelji prirode.

“Uvijek se znalo da se izjutra ide u šumu. Ponesem im doručak u Trebjesu. Vazda su mi bolje jeli tamo nego kući. Igramo se neko vrijeme i to nikad sa igračkama, nego sa granama i kamenčićima. Bili su opčinjeni zidanjem kockica od kamenja, piramida, pa sve do bunkera. Onda smo svakodnevno ih vodili na Krupac i to u korpama od bicikla, a isto tako i u planinu. Ja sam Đorđija iznijela na Durmitor (Zeleni vrh preko 2000 m.n.v.) u onoj korpi na leđima kada je imao 19 mjeseci. Danas kada su odrasli momci, to je postao njihov stil života, spavanje u šatorima, skijanje. Kažu da ljudi koji se često mislima vraćaju u djetinjstvo, znači da su imali srećno djetinjstvo. Ja znam da sam ga ja imala, a mislim da su i moji dječaci. “

“Ako čovjek živi i ne uradi ništa za zajednicu, mislim da mu je dosta život promašen. Zbog grupe entuzijasta i ljubitelja Trebjese sam osnovala NVU “Putevima predaka” koji ima za cilj podizanje ekološke svijesti i ozelenjavanja grada. Često imamo akcije pošumljavanja jer za mene je Trebjesa generator energije.”

Velika ljubav prema Trebjesi, planini, sportu, nastala je iz jedne posebne veze sa njenim bratom od strica, alpinistom Danilom Petrovićem Njegošem, koji je otrgnut iz sestrinskog zagrljaja ostao u vječnom zagrljaju planine, a on je za nju  bio sve. Drhtavim glasom, suznih očiju Ana kaže:

“Ako me neđe vide kao jaku ženu, snažnu ženu, onda bih rekla da je sama pomisao na taj događaj moja jedina slabost. Svaki put kad krenem u planinu, vidim tu njegovu veliku kožnu gojzericu ispred mene, koju pratim i za kojom treba da napravim taj siguran korak. Kao što su meni danas moja đeca, tako sam ja bila njemu. Danilo me bio navikao samo da zvizne i ja idem sa njim svuda, ne pitam đe, pobjegnem sa časova, sjedem u auto i vodi me u novu avanturu sa sobom. Kada su se planinari PSD “Javorak” spremali ’85-te godine za ekspediciju Akonkagva, imali su naporne treninge i Trebjesa je bila njihova baza. Ja sam tada bila djevojčica od 11 godina i Danilo me povede sa sobom, kaže mi da sjednem na jedan kamen i ja bih posmatrala, gledajući te njihove treninge kako su preko onih stijena sa južne strane, istrčavali nebrojeno puta do vrha. Ta čar sportskog duha je ostala u meni i ono što mi je bilo posebno je kada bi Danilo uzeo mene na leđa, umjesto tih njihovih velikih rančeva i trčao sa mnom kroz Trebjesu. Otuda moja velika ljubav prema Trebjesi. Svake godine kada je memorijal ja odem prva, da bih sjedjela pored njegovog spomenika, prije nego dođu ostali planinari. Danilova omiljena pjesma bila je “Kondorov let”, stalno je zviždao i posebno mi je drago kada sam, jedne godine, zamolila princa Nikolu Petrovića da donese kenu, jedan instrument iz Južne Amerike, na kome smo pored njegovog spomenika odsvirali njegovu omiljenu pjesmu i u tom momentu, ništa se nije čulo bez “Kondorov let” i moje suze.”

Ana se danas više bavi biciklizmom, ali i planinarenjem. Kaže da mnogo voli da ide na feratu durmitorsku i kotorsku, a kada je loše vrijeme za vožnju biciklima, bavi se nordijskim trčanjem. Takav je njen stil života i sve stiže uz dobru organizaciju i mnoge je žene pitaju “kuvaš li ti?”, na šta njeni dječaci kažu da je izuzetna kuvarica i da, iako je vegetarijanac, meso fantastično sprema, a kada završi kućne poslove, uzjaše gvozdenog konja i kreće u omiljenu vožnju jer tvrdi da biciklizam ne poznaje nervozu, zato su biciklisti nasmijane, srećne osobe.

Kada su pitali Alberta Ajnštajna u vezi Teorije relativiteta, rekao je “Smislio sam je dok sam vozio biciklo“, zato se ugledajte na Anu, zaputite se njenim omiljenim turama: putevima voza Ćira kraj Krupca, zanjišite se put čarobnog Slivlja ili otkrijte lukave ljepote Lukavice jer ko zna kakva vam teorija usput može pasti na pamet.

Ana Vojinović Dragićević