Autor: onogost.me
Foto: Privatna arhiva
14:00
17.10.2021.

Portret u gradu N - Djevojka sa planinskih vrhova

"Planine me zovu, ja moram poći’", napisao je čuveni prirodnjak Džon Muir. Taj zov ne čuju svi, ne osjećaju ga, dok kroz nju prostruji kao vjetar koji huči sa planinskih vrhova, gore joj tabani i nagoni je da se popne do tog čudesnog svijeta, čiju magiju vide samo oni posebni, kao što je ona, Svetlana Golović, dama koja na planinskim vrhovima vidi nešto više, dalje i dublje.


Mnoge žene se najbolje osjećaju dok koračaju u štiklama, dok ona svoju snagu dobija kada navuče gojzerice, stavi ranac na leđa i zaputi se ka planini, gdje zakorači u novu avanturu jer na kraju dana gojzerice su možda blatnjave, ali duša puna, a oči blistave. Rođena je na moru, u Kotoru, ali kao mala je provodila ljeta ispod Durmitora, gdje se zaljubila u divlju ljepotu koja je vukla u visine. Majka joj je iz Donje Bukovice, stoga je ljeti boravila na selu i pamti da su joj najljepši dani djetinjstva bili kada bi joj dozvolili da izgoni ovce sa đedom na Sinjajevinu. Za Svetlanu planina počinje tamo gdje raste za nju najljepše drvo, bukva.

Studije je dovode u Nikšić, gdje dobija zvanje profesora istorije i geografije, dok zvanje planinara stiče 2015-te kada postaje članica PSD "Javorak’", sa kojim je ispela mnoge vrhove, među kojima i krov Evrope Elbrus, a zatim je prva žena koja se popela na 48 zvaničnih vrhova Durmitora (preko 2000 m.n.v.).

Sa planinarskim društvom je upoznala sve staze i bogaze, a sada, najčešće planinari sama, oslobođena svih strahova, prepuštena čarima divljine.

"Svaki slobodan dan koristim za izlazak na planinu. Nikada ne znam koliko mi je vremena potrebno da se ispenjem jer za mene nije stvar u cilju, već u putovanju. Jedino mjerilo mi je kada pada mrak i od tog momenta kad stignem u podnožje, obrnem ključ u autu, do momenta kad se vratim, ja zaboravim na sve. Mnogi me pitaju kako me nije strah, kažem im da na tom putu mogu sresti zeca ili lisicu i nikog više. Ne biram neke opasne vrhove gdje se mogu povrijediti, već bezbjednije ture. Nedavno sam razgovarala sa kolegom i kažem mu kako sam sjutra slobodna i da idem u planine, on mi govori da bih trebala poći na plažu, a ja odgovaram: jedan dan na plaži je ništa, dok jedan dan na planini je sve!"

Svetlana kaže da do sada nikada nije imala neprijatnu, niti opasnu situaciju prilikom njenih pustolovina, ali se sjetila jedne zanimljive scene koju je doživjela.

"Jedne pozne jeseni, vraćala sam se sa Bobotvog kuka i u nižem dijelu staze, spazim krdo divokoza koje su bile dosta daleko, dok iznad mene su bile neke stijene i blago uzvišenje i ja sam bila zaokupirana time da njih slikam, kad odjednom se čula buka i tutnjava, imala sam osjećaj da se zemlja trese i ja pomišljam sigurno je neka mečka i kada sam se okrenula, ugledala sam dva divojarca. Oni su uvijek malo dalje od krda, na visočijoj tački sa koje im je preglednije da vide da li krdu prijeti neka opasnost i ja se okrećem i vidim njih dvojicu koji mi u tom trenutku, skroz iznad glave prolijeću, a onda je za njima čitavo krdo krenulo i pobjeglo. To nije bila nikakva opasnost za mene, ali mi je bio zanimjiv događaj."

Najviše obilazi Durmitor, Sinjajevinu i Moračke planine. Planina je najviše privlači početkom ljeta i tvrdi da je u tom periodu najljepša, pogotovo Lukavica koja je tada nestvarna zbog kalopera.

"Najsigurnija staza je ona koja vodi od katuna naviše jer je nju utabala stoka. Volim kada je katun živ jer tada i planina oživi, a kada je napušten, to mi unese neku tugu. Kada dođem do neke pozide, zamišljam kako je tu nekada bila koliba, kako su tuda trčkarala dijeca, da je možda bila neka kolijevka i onda budem tužna što je sada sve to palo i nestalo. Za mene je pravo bogatsvo kada sretnem čobane, pa mi pričaju kako je nekada bilo, kako su se sastajali i pjevali, popričamo o nekim davnim vremenima, pa mi prenesu neku energiju i uz to ispenjem neki vrh i to za mene bude savršen dan.“

Prvi čovjek koji se ispeo na Everest izjavio je: "Mi ne osvajamo planine, već sebe same." Svetlana se sa tim slaže i dodaje: "Ako izuzmemo tehničku opasnost koju pruža sama planina, najveći neprijatelj je u tebi jer tijelo ne može da izdrži sve što ti hoćeš i onda pomjeraš granice svoje izdržljivosti. To posebno osjećam kada odem na neku ekspediciju jer u tih nekoliko dana su skoncentrisani višemjesečni treninzi, napori, finansijski momenat i osjećaš dodatni pritisak sa te strane i onda tada ima još više emocija koje ne osjetiš kada si na nekim domaćim, poznatim planinama, ali u svakom slučaju, kada se ispenješ na bilo koji vrh i puca pogled na sve strane, to je jedna posebna emocija koja se doživi i pamti.“

Za nezaboravnu avanturu je potrebno samo par gojzerica, sendvič punjen dobrom voljom, bočica dobrog raspoloženja i vode i neka staza koja vodi uzbrdo.

"Popnite se na planine, povežite se sa njima. Mir koji vam priroda nudi će uroniti u vas, kao što sunce uranja u drveće. Vjetrovi će vas osvježiti, oluje osnažiti i sve brige će otpasti poput jesenjeg lišća.“  

Ana Vojinović Dragićević

 

 

Ostale vijesti iz kategorije

  • 15:00
    21.11.2021.

    Možda ste je nekada sreli na biciklu, na skijama, u planini, u pozorištu, kako sadi drveće u Trebjesi, kako šeta korzom, kako kupuje na pijaci, kako pliva Krupcem... Ne postoji mnogo žena kao što je ona, neustrašiva, jaka, puna vatre, urbana i divlja, čuvar doma, čuvar grada, tradicije i slavnog imena Petrovića. Prije 48 godina nastala je pod kamenim Bedemom, rasla i izrasla u ženu neizmjerne snage, čija strast gori jače od strahova. Njeno ime je Ana Petrović Njegoš.

  • 14:44
    16.10.2021.

    Prije deset godina počeo je da traga. Skupio je ploče. Kasete. Pročitao napisane knjige. Novinske članke. Okupio 60 hiljada pratilaca na Fejsbuk stranici koju uređuje. Sada nakon deceniju istraživanja piše knjigu o životu i stvaralaštvu Tome Zdravkovića.

  • 14:25
    4.9.2021.

    Mlada Argentinka, Maria Sol Bernardi je željela da putuje po Evropi, da otkrije drugačiji svijet od onog koji je okruživao. Drugarica joj je rekla da postoji jedna mala lijepa zemlja koja se može obići za dan. Stigla je u kišoviti Kotor jednog prohladnog februara, zaljubila se u stari grad  i u mlado momče. Umjesto tri mjeseca, ostala je tri godine.

  • 15:06
    8.8.2021.

    Postoji družina koju čini šest veselih dječaka, a koji svoje dječaštvo pretvaraju u zbirku magičnih trenutaka, uz pucketanje logorske vatre, blatnjavih cipela, razvučenih osmijeha... Dok njihovi vršnjaci provode beskrajno vrijeme u virtuelnom svijetu, oni stvaraju  uspomene, tumarajući prirodom, verući se uz drveće, pecajući, kampujući, maštajući... Ono što je nekada bilo normalno odrastanje, danas je rjetkost, zato je ova družina, koja raste u Ćemencima, rastrčana kroz tovićke glavice, kraj vijugave Zete savim drugačija od drugih. Upoznajte Smogovce.