Od kada je nastao, do kada je nestao, bio je gladan života, koji je živio uživajući u svim njegovim čarima i sokovima do zadnjega daha. Mnogi su ga prepoznavali po jednoj specifičnosti, što nije imao niti jedan jedini dan radnog staža. Bio je zaljubljen u književnost i pošao je na studije u Beograd, po uzoru na svog strica Vladimira, na kojima je briljirao, ali jednog dana nešto je kvrcnulo u njemu, nešto se prelomilo. Toga dana donio je odluku da živi oslobođen svih stega koje su ga sputavale i napustio je svijet obaveza, šefova, stresova, knjižica i zamijenio ga svijetom besplatnih uživanja. Nije vjerovao u novac i materijalno, već samo duhovno bogatstvo. Svoje skromne potrebe hrane i toplog doma, imao je zahvaljujući dvijema sestrama i više od toga nije ništa tražio. Osmislio je svoj život i ispunio ga tako što je vozio biciklo, plivao, šetao, posjećivao kulturne događaje, koncerte, gledao utakmice… Neko je jednom rekao:"Mudrije je težiti ispunjenom, nego li uspješnom životu. Uspijeh definiše naša okolina, ispunjenost mi sami.“
Nikada nije provodio vrijeme u kafanama, nije nosio sat, nije imao mobilni telefon… Volio je rutinu u kojoj je uživao. Jutra je započinjao uvijek sa gimnastikom, nakon doručka je čitao, a onda odlazio u obaveznu jutarnju šetnju do Spomenika. Volio je društvo i pozitivne ljude sa kojima bi zastajkivao i razgovarao o najrazličitijim temama na njemu svojstven način. Kada bi završio jutarnju turu, vraćao bi se na ručak, odmor, čitanje, dok ne bi došlo vrijeme za večernju šetnju do Malog mosta. Ponekad bi posjećivao prijatelje, peo se na Trebjesu. Kada bi došli prvi ljetnji dani, sjeo bi na biciklo i vozio do Krupca, gdje bi se kupao sve do poslednjih toplih dana.
Mnogi su tvrdili da ne znaju obrazovanijeg čovjeka od njega. Bio je pravi primjer blistavog uma. Veliki poznavalac muzike, nauke, filma, umjetnosti, istorije, geografije… Imao je jak karakter, izražene stavove, hrabrost i nije mario za tuđa mišljenja.
Ne bi se mogao ni nabrojati broj knjiga koje je pročitao. Neki su govorili da je imao dosta slobodnog vremena, ali ti isti nijesu provodili svoje slobodno vrijeme čitajući. Sa svojim prijateljima je šetao. Govorio je da prilikom hodanja misli same naviru i stvaraju se najbolji razgovori.
Radovao se svakom danu i svakom godišnjem dobu kao malo dijete. Radovali su ga susreti sa ljudima i svaki lijep događaj koji se dešavao u našem gradu. Dok su drugi sanjali o drugim gradovima, on je volio samo jedan, njegov trg, klupe, česme, fontane, drveće, park, šumu, Šetalište Vita Nikolića i Sunčanu obalu.
Vjerovao je u zdrav život. Svakog dana je vježbao, pješačio, vozio biciklo, prezirao duvan, poroke, kafane. Nije čak priznavao medicinu i doktore, tako da, osim toga što nije imao radnu, nije imao ni zdravstvenu knjižicu jer je smatrao da je medicina začarani krug iz kojeg se teško može izvući. Bio je zdrav, prav, sedamdesetogodišnji vječiti dječak...sve do vaskršnjeg jutra kada se nije probudio... Zaspao je sanjajući o proljeću, o cvrkutu ptica, o ljetu na Sunčanoj obali, o toplim večerima na Korzu… Ostale su neodšetane šetnje, nepročitane knjige, nedovršeni razgovori i neostvareni san o dubokoj starosti…
Neko je jednom rekao da svi mi imamo određeni broj koraka u životu koje možemo preći, možda je Miško svoje prebrzo potrošio… Stari Crnogorci su dizali zdravice riječima "lako se sa dušom rastavljali“. Možda je Miško i zaslužio laku smrt jer je volio toliko život koji je proživio na jedinstven način. On je znao da živimo u čudesima jer je bio jedan od rijetkih koji ih je razumio.
Život i nije toliko kratak, možda ga samo većinu protraćimo misleći da imamo još puno vremena za neki ,,drugi put“. On je to znao, zato je živio puneći misli lijepim stvarima, ne dozvoljavajući da tmurni oblaci zamrače njegovu vedrinu i vjerovanje u punoću života. Nije dozvolio da ga porobljavaju obaveze, nervoza, stresovi, žurba, već se mora priznati da je stvarno živio, dok većina samo postoji.
Rumi je jednom rekao: “Shvatio sam da će se svako suočiti sa smrću, ali samo pojedinci će okusiti život.”
Ana Vojinović Dragićević
