Starine koje čuva Zoran Mijušković su mnogo više od običnih predmeta

“Stare predmete sakupljam već 15 godina, nešto sam imao i ranije, čuvao u potkrovlju kuće… Sad kad bi čovjek počeo da sakuplja ove stvari, ne bi mogao da stigne ni do trećine onog što ja imam. Nema toga više mnogo. Išao sam i po Pivi, i po Žabljaku, i po Primorju i Dalmaciji, ali ovakvih stvari je sve manje, ili ih i nema, pa se ne mogu ni kupiti. To su prvo pokupovali vlasnici konoba, a onda su i mlađi naraštaji shvatili da ne treba sve prodavati, da treba ponešto i zadržati kao uspomenu na prošla vremena”, započinje priču Zoran, inače rođeni Nikšićanin.

Većinu ovih predmeta čine porodične stvari, iz kuće, nešto su stvari bližih rođaka. Upravo zato ova kolekcija starina za našeg sagovornika ima ogromnu emotivnu vrijednost.

“Ovo za nas ima neprocjenjivu vrijednost. Svaki kovač može napraviti ovaj točak za konjska kola, možda to košta 100 eura, ali ja svoj ne bih dao ni duplo skuplje. To je za mene mnogo više od običnog točka, jedna porodična tradicija i priča… Pomoću njega su moji roditelji, stričevi i tetke se prevozili, radili, privređivali, kupili sijeno… Svaki eksponat ovdje ima svoju priču. Svaku bocu kad pogledam znam kojom prilikom je popijena. Tu je i pivska flaša iz pedeset i neke. Dođu ponekad ljudi da pogledaju sve ovo, poslije ponešto i sami donosu”, priča naš sagovornik.

Svaki predmet ima svoju priču. Među stvarima na zidu nalazimo i albansklu šegu, staru bar 120 godina. Ona je jedan je od Zoranovih omiljenih predmeta.

“Jedan Albanac nam je šegao drva pune 42 godine. Đed ga je jednom prilikom pitao hoće li mu prodati šegu, na što mu je on odgovorio da ne može, jer pomoću nje hrani familiju. Đed je prihvatio njegov razlog i ponudio se da je kupi kad god je on bude prodavao. Nakon četrdeset godina isti čovjek nam je šegao drva, kad je završio posljednje šeganje, dao je šegu mom đedu uz riječi da njemu više ne treba, jer je iškolovao đecu, a da šegati više ne može. Poslednje šeganje i šegu mu je poklonio. Tako je ʹalbankaʹ došla u našu kuću, negdje poslije Drugog svjetskog rata. Tada je imala preko četrdeset godina, što znači da je stara oko 120, minimalno”, priča on.

Po nekoliko najvažnijh informacija daje nam za svaki od predmeta. Stari očev radio kupljen je od prve plate. Dva točka sa austrijskih kola za dostavljanje municije na frontu donio je iz Vojvodine, našao kod jednog prijatelja na salašu. Lampa je stara nekih 60 ili 70 godina, am 80…

“Staro bure za vino mi je donio jedan čovjek, ne znam ni sam kako je to kod njega završilo. Navodno da je ostalo još iz vremena kralja Nikole. On je imao ljetnjikovac ovdje u Orjoj Luci, tamo je bila i ostava. Mještani su radili taj ljetnikovac i kod jednog je ostalo to iz kraljeve vinarije” nastavlja Zoran, tražeći pogledom najzanimljivije predmete.

Neki su stigli čak preko okeana, iz Amerike, a neki prešli Atlantik dva puta.

“Čuvam baun jednog rođaka, očevog strica. Ko je god bio u Americi, niko se nije vratio sa baunom sa kojim je otišao, nego kupio novi, moderniji, e ovaj se vratio”, kroz osmjeh priča Zoran i pokazuje i drugi predmet sa dalekog kontinenta – plinsku bocu sa špijunskih američkih podmornica prije rata.

Starost predmeta koje čuva porodica Mijušković mjeri se decenijama, ponekih i vjekovima.

“Ovaj jedan ćilim sam dobio od moje babe po majci, a to je u svojoj prćiji donijela njena baba. Riječ je o prizrenskom ćilimu. On je iz 19. vijeka, možda ga je i ona naslijedila, a možda je tada kupljen. U svakom slučaju, izvjesno je da je star minimalno oko 160 godina”, priča naš sagovornik.

Zoran je polako sakupljao stare predmete, a i ljudi su sami donosili, pa se broj eksponata povećavao. Od prvobitne ideje da budu dio dnevnog boravka se odustalo. Za potrebe njihovog čuvanja napravljen je poseban objekat u dvorištu porodične kuće u Orjoj Luci.

“Ideja je bila prvo da sve to stavim u dnevni boravak, međutim, počelo je toga dosta da se pojavljuje i sakuplja. Shvatio sam da to više nije za dnevni boravak, a i bilo je dosta starih stvari koje su u lošem stanju. Došao sam tako na ideju da napravim jedan objekat gdje ću to sve smjestiti. Sad je to poseban kutak. Ko god dođe voli i da sjedne unutra. Malo je sad nabacano, no sredićemo to kad dođe ljeto. Ovdje se okupimo, naložimo vatru, imamo sač, gradele, malo se i popije”, objašnjava Zoran.

Istini za volju, rijetke su stvari u Zoranovoj kolekciji za koje mlađe generacije znaju čemu su služile. Neke su nepoznanica i onim nešto starijim.

“Ovdje imam jednu alatku za koju malo ko zna za šta je služila. Evo petnaest godina koliko sam ovdje, i od kada svraćaju ljudi, a još niko nije znao da mi odgovori. Ko pogodi vodim ga na večeru, riječ je o nekoj vrsti kliješta”, obećava Zoran.

U moru starih fenjera, vizira, stolica i drugih predmeta koji su prestali poodavno da se koriste, pažnju privlače i dva para obuće. Zoran objašnjava da su to njegove cipele, jedne stare četiri, druge pet decenija. Iako tada nije mogao pretpostaviti da će sakupljati stare stvari, one su sačuvane, i sada dobro dođu da upotpune zbirku, i progovore o modi, ali i kvalitetu obuće koja se nekad nosila.

Marija Manojlović