Bošković: Zbog ljubavi ostajem na Tajlandu, u Crnoj Gori polažem za trenera

Ovaj ubojiti centarfor u ekskluzivnom intervjuu za Portal Analitika otkriva da će ostati vezan za najvažniju sporednu stvar na svijetu – pošto se edukuje za trenera. Kao krajnji cilj školovanja u poznim godinama, koji je sebi zacrtao, je sticanje PRO licence, što bi mu omogućilo da bude trener nekog seniorskog kluba.

Bivši mladi reprezentativac Jugoslavije karijeru je počeo u matičnoj Sutjesci, igrao je i za podgoričku Budućnost i Grbalj, Vojvodinu i čačanski Borac, francuski Anže…

Nakon, statistički gledano, najbolje sezone sa Grbljem 2009/2010. u kojoj je postigao fantastičnih 28 golova na 30 utakmica, otisnuo se put centralne Azije, gdje je sa klubom Nasaf iz Uzbekistana osvojio Azijski kup.

Ako izuzmemo nostalgični povratak u Sutjesku početkom prošle godine, od 2013. do kraja karijere igrao je na Tajlandu, gdje je promijenio šest klubova.

Oženio se Tajlanđankom, sa kojom ima kćerku. Kaže da se zbog te odluke nije pokajao, te da njihov brak funkcioniše skladno, bez obzira na jezičku barijeru. 

Pošto Vam je istekao ugovor s klubom s Tajlanda, kakvi su Vam dalji planovi? Da li nastavljate ili završavate karijeru, pošto ste napunili 36 godina?

BOŠKOVIĆ: Ugovor mi je istekao 1. oktobra. Prestao sam da se aktivno bavim fudbalom prije četiri mjeseca jer sam htio da se posvetim edukaciji za trenera i to je presudilo. Što se tiče fudbalske karijere, mogao sam da nastavim još da igram, ali mislio sam da je ovo pravi trenutak da krenem sa edukacijom – jer sebe vidim u nekom narednom periodu u ulozi trenera.

Tek sam na početku. U pitanju je “B” licenca sa kojom se ne mogu baviti seniorskim timom, nego je to zvanje sa kojim mogu biti trener u mlađim selekcijama (pjetlići i pioniri). Dok sa “A” licencom, za koju mogu da apliciram kad završim sa “B” licencom, što će biti oko Nove godine, moram da stažiram godinu dana i tek onda pređem na “A” licencu – isti je princip, prvo godinu dana rada, pa tek onda stičem “PRO” licencu, što je ujedno i moj krajnji cilj.

“PRO” licenca mi omogućava da budem trener bilo gdje na svijetu. Želim da ostanem u sportu i da se bavim tim pozivom, konkretno da budem vezan za fudbal. Cijeli život sam u fudbalu, radim ono što volim i ovo dođe kao logičan nastavak.

Da li Vam je prestanak aktivnog bavljenja fudbalom teško pao?

BOŠKOVIĆ: Bio sam profesionalni fudbaler punu 21 godinu. Trenutak u kom se pomiriš sa činjenicom da se više nećeš aktivno baviti fudbalom nije nimalo lak, ali presudila je želja za trenerskim poslom. Želim da napredujem do “PRO” licence u narednih pet godina, to je neki rok koji sam zacrtao, da steknem zvanje trenera.

Odlučio sam da se edukujem u Crnoj Gori, jer s evropskom licencom mogu da budem trener bilo gdje. A, da sam ostao u Tajlandu, što je takođe bila opcija jer mi je supruga Tajlanđanka, i tamo završio licence, ne bih onda mogao da radim u Evropi.

Možete li se prisjetiti sezone 2009/10. u kojoj ste postavili domaći zadatak crnogorskim fudbalerima postigavši 28 golova u 30 utakmica?

BOŠKOVIĆ: To mi jedna od najuspješnijih sezona u karijeri. Bile su još dvije ili tri na tom nivou, ali u crnogorskim okvirima sigurno je bila najuspješnija. Fudbal je naravno timski sport i to ne može biti samo moja zasluga i odraz mog kvaliteta, već su se jednostavno neke kockice poklopile. Taj skor sam ostvario u Grblju, a u Sutjesci sam, prije nekih 15 godina, takođe imao jednu izuzetno uspješnu sezonu, s tim što je tada bila zajednica Crne Gore i Srbije ili SR Jugoslavija, ne sjećam se tačno… Završili smo kao četvrti na tabeli i kvalifikovali se za tadašnje takmičenje Intertoto kup.

A u Grblju sam imao kvalitetnu ekipu i fenomenalnog trenera, sve se namjestilo – uz kvalitetan rad, odricanje i posvećenost. Zato sam postigao toliko golova. Saigrači su mi tada bili Francišković, Matić, Vasić, i naravno trener Petrović koji je forsirao napadački stil igre. Uz te igrače ja sam došao do izražaja.

Možete li uporediti tadašnju sa sadašnjom situacijom u crnogorskom fudbalu?

BOŠKOVIĆ:  Možda će nekome zvučati čudno, ali meni je interesantnije pratiti utakmice našeg prvenstva, nego bilo koje druge evropske lige. Što se tiče poređenja, sigurno da je prije desetak godina bilo mnogo kvalitetnijih igrača. Sad se taj kvalitet rasuo, dijelom i zbog činjenice da nema mnogo stranaca, a nakon razdvajanja Crne Gore i Srbije mnogo srpskih igrača je igralo u Crnoj Gori i to je bio kvalitet više. Bilo je i mnogo igrača s internacionalnom karijerom koji su se vraćali crnogorskom fudbalu, i to ne u nekim poznim igračkim godinama.

Sve to, uz mlade snage, omogućavalo je da svaka ekipa ima 10 do 15 veoma kvalitetnih igrača, praktično na svakoj poziciji po dva, jednu zdravu konkurenciju i to je doprinosilo kvalitetu lige. Mislim da je u ovom trenutku to mnogo lošije, ali uvijek ima kvaliteta i mladih igrača koji obećavaju, samo što je taj kvalitet rasut.  

Između ostalog, igrajući za Sutjesku, postigli ste gol protiv Crvene zvezde. Kakav je osjećaj biti strijelac protiv ekipe koja ove sezone igra Ligu šampiona?

BOŠKOVIĆ: Za mene je tada bio san da zaigram za Sutjesku, a ne još da se takmičim s klubovima takvog renomea. Kad igraš protiv takvih klubova ti si već ispunjen i neki primarni cilj si ostvario. A onda naravno, kao svaki sportista, pokušavaš da postigneš još više…

Imao sam sreću da postignem taj gol koji je, eto, doprinio da ostvarimo prvu, istorijsku pobjedu Sutjeske nad Crvenom zvezdom. Ne znam da li smo ih ikad više pobijedili. Tada sam bio mlad, imao sam 20 ili 21 godinu… Moguće da mi je ta, i još nekih par utakmica, donijela zvanje mladog reprezentativca Jugoslavije.

Da li su Vas taj gol i status mladog reprezentativca preporučili Partizanu, koji je bio ozbiljno zainteresovan da Vas dovede? Zbog čega nije došlo do tog transfera?

BOŠKOVIĆ: Definitivno da su svi mladi reprezentativci iz tog perioda bili interesantni i Partizanu i Zvezdi. Sticajem okolnosti nijesam završio u taboru nekog od pomenutih klubova. Realno, bilo je tu i drugih kvalitetnih igrača, konkurencija je bila jaka…

Kad sam htio da idem iz Sutjeske pojavila se mogućnost da zaigram za Partizan, ali da me kasnije proslijede nekom drugom klubu na pozajmicu, što meni nije odgovaralo. 

Iskreno, meni je veći žal što nijesam završio u taboru Crvene zvezde, iz razloga što je tadašnji trener crveno-bijelih Slavoljub Muslin htio da me dovede. Meč protiv Zvezde na stadionu kraj Bistrice je bio moj posljednji za Sutjesku – čuvao me legendarni Nemanja Vidić i poslije te utakmice, koju sam odigrao dobro, on je pri ulasku u tunel bukvalno potrčao za mnom i pitao me da li želim da postanem član Zvezde. Nijesam mogao da vjerujem da mi neko tako bitan govori takvu informaciju.

Bio sam presrećan i očekivao sam poziv, koji nije uslijedio – jer je Muslin neposredno nakon toga završio u Metalurgu iz Donjecka. Imao je problema s tadašnjim predsjednikom Zvezde Draganom Džajićem – Muslin je htio da bude tim menadžer i nijesu mogli da nađu zajednički jezik, tako da je on otišao u Ukrajinu, a ja nijesam dobio poziv Crvene zvezde. Na kraju te sezone sam napustio Sutjesku i završio u drugoj francuskoj ligi. To nije bio transfer vrijedan pažnje i moguće da je to bila moja greška, ali evo sad, na kraju karijere, mogu reći da je sve bilo idealno i takve stvari sad ne igraju neku bitnu ulogu.

Osim stvari koje ste pomenuli, koji momenti u karijeri su Vam najdraži i što ćete najviše pamtiti?

BOŠKOVIĆ: U fudbalu svaki trening i utakmica trebaju da predstavljaju zadovoljstvo, samo po sebi. I dobri i loši trenuci, posebno loši, kad završite karijeru i prisjetite se, su značajni – jer sam se tako razvijao i učio, a manje trenuci u kojima je sve bilo idealno… Ali za fudbalera napadača, svaki gol nosi neki poseban osjećaj i, naravno, golovi za neke bitne pobjede koje ne znače samo meni nego i klubu.

Kasnije ostaje nešto iza tebe, da si doprinio uspjehu, osvajanju trofeja i da imaš čime da se pohvališ.

Imao sam sreću da sa dva-tri kluba osvojim trofeje i budem jedan od najboljih igrača tih timova. Ti trenuci, kad se osvoje trofeji uz direktno tvoj učinak, momenti su koje pamtim i koji su definitivno kruna moje karijere.

Poslije odlaska iz Grblja igrao sam u Uzbekistanu i osvojili smo Azijski kup, što je pandan Ligi UEFA u Evropi. Mi smo bili prva ekipa Azije, Nasaf iz Uzbekistana, a ja sam bio prvi strijelac tog kupa.

Ili, na primjer, kad sam na Tajlandu s ekipom Nakhon Ratchasima (poznatom i kao Korat – prim. aut) iz druge lige ušao u prvu, bio sam najbolji igrač tima i najbolji strijelac ekipe, a drugi strijelac prvenstva. To su neki trenuci gdje sam se najljepše osjećao kao fudbaler.

Što mislite o novoformiranom takmičenju Liga nacija?  

BOŠKOVIĆ: To je sigurno pozitivna stvar. Takmičenje je donijelo neki pozitivan efekat, naročito s aspekta što se omogućava, uslovno rečeno, malim reprezentacijama da se kvalifikuju na velika takmičenja. Takmičenje ima smisla i upravo malim reprezentacijama može da donese mnogo.

Pošto ste na Tajlandu igrali nekoliko sezona na zalasku karijere, recite nam koliko ta azijska zemlja ulaže u fudbal, kakav je kvalitet lige, infrastrukture i koliko gledalaca uopšte dolazi na stadione?

BOŠKOVIĆ: Sve zemlje Jugoistočne Azije u posljednjih nekoliko godina ulažu mnogo u fudbal i razvijaju se što se tiče svih fudbalskih segmenata. Ako poredimo njihov razvoj fudbala i naš u Crnoj Gori, to je nebo i zemlja. Oni su posljednjih, recimo, pet godina nevjerovatno napredovali iz razloga što je to veliko tržište i velika populacija – konkretno, Tajland ima 75 miliona stanovnika, veliki broj stranaca dolazi u tu zemlju da živi i radi, veliki se novac ulaže i iz  godine u godinu napredak je sve vidljiviji.

Imaju dosta klubova koji se sad takmiče i u Azijskoj Ligi šampiona, Buriram, Muan Tong, Bangkok Junajted…

Klubovi na periferiji imaju veći broj navijača, s obzirom da je Bangkok ogroman… U provinciji je sve okrenuto fudbalu, navijači su vezani za klub, a u Bangkoku su ljudi preokupirani drugim obavezama i na fudbal se ne gleda kao na toliko bitnu stvar.  

Karijeru sam završio u jednom nižerazrednom tajlandskom klubu gdje sam bio i igrač i trener u zadnjih par mjeseci aktivnog bavljenja fudbalom. S obzirom da je taj klub u gradu odakle potiče moja supruga, odlučio sam da tu budem i da se fudbalom bavim amaterski, a ne profesionalno – jer bi to podrazumijevalo da moram da promijenim sredinu. U tom slučaju bih bio profesionalac, ali bi trpjela porodica.

Oženjeni ste Tajlanđankom, sa kojom imate kćerku. Kako ste se sreli i kako Vam funkcioniše brak, s obzirom da postoji jezička barijera?

BOŠKOVIĆ: Igrao sam u tom klubu Nakhon Ratchasima još prije tri ili četiri godine. Upoznali smo se sasvim slučajno. Nijesam mislio da ću se oženiti strankinjom, ali eto, tako se desilo. Nije mi krivo, naprotiv.

Lijepo mi je sa suprugom i porodicom, a mislim da jezičke barijere nema – ne iz razloga što mi pričamo idealno engleski, ili ona naš, ili ja tajlandski, nego jednostavno razumijemo se. Đe ima ljubavi ima i dobre komunikacije.

izvor: Portal Analitika