Sjećate li se legendarnih “Čileanaca”, među njima su i dvojica Nikšićana

Urugvaj 1930. i Čile 1962. su zlatnim slovima upisani u analima seniorskog loptanja bivše nam države. Moša i Tirke, a kasnije Šeki i Jerković, sjajnim igrama i plasmanima u polufinale Svjetskog prvenstva, napravili su uvertiru za ono što će na istom kontinentu učiniti i njihovi nasljednici, kada su ostvarili najveći uspjeh reprezentativnog fudbala na ovim prostorima.

Trusno područje, između Anda i Tihog okeana, “treslo“ se u jesen 1987. pod nogama golobradih momaka sa Balkana. Zanijemio je cijeli svijet, a zanijemila je i naša fudbalska javnost, kada su talentovana djeca  otišlii na “izlet“ do Južne Amerike, a tamo im kraj najsušnije pustinje na svijetu  urodilo plodom što nikad nikome nije do tada sa ovih prostora.

Među igračima koji su u Atakami “pravili svoju oazu” bila su i dva Nikšićanina. Dva ekstratalentovana igrača Sutjeske, našli su se na spisku selektora Mirka Jozića i njegovog pomoćnika Mirsada Fazlagića, a gdje nije bilo mjesta za jednog  Sinišu Mihailovića, Anta Drobnjaka, Bobana Babunskog i mnoge druge. Slaviša Đurković i Ranko Zirojević su rame uz rame sa Predragom Mijatovićem, Brankom Brnovićem, Robertom Jarnijem i ostalima krenuli u pohod na jedinu svjetsku titulu za Jugoslaviju.

Jednu od najljepših priča jugoslovenskog fudbala sa nama je velikodušno podijelio Slaviša Đurković,  jedan od pet Crnogoraca u sastavu najtalentovanije jugoslovenske momčadi u njenoj istoriji. Među 18 putnika iz naše republike su se tada našli pored dva naša sugrađanina, i Dragoje Leković, Branko Brnović i Predrag Mijatović.

”Ja sam još sa šesnaest godina debitovao za prvi tim Sutjeske u Sarajevu, a treneri su mi bili Đorić, a kasnije Vignjevac, koji je pružao šansu mlađim igračima pa smo je koristili da se istaknemo, a mene su preporučili i golovi protiv Zvezde i Sarajeva. Na širem spisku je bilo 54 igrača, od kojih je na konačnom završilo nas 18. Tada nije bilo nikakve protekcije, niti je gledano na proporcionalnu zastupljenost iz republika. Crnogoraca je bilo čak pet, a iz Srbije je bilo najmanje fudbalera u timu. Kvalitet i forma su bili jedina mjerila pri odabiru igrača”, navodi Đurković.

Na beogradskom aerodromu je bio samo čiča Miljanić da isprati buduće šampione, a čak ni on nije mogao naslutiti kakva će slika biti na tom istom mjestu kada se reprezentacija do 21 godine bude vraćala kući. Ni najveći fudbalski optimisti i entuzijisti nijesu mogli naslutiti da će pobjednički pehar završiti u vitrinama na Terazijama 35.

”Ispraćeni smo kao potpuni autsajderi, što je nama vjerovatno bila olakšavajuća okolnost jer nijesmo imali pritiska. Niko se nije usudio da daje prognoze i bili smo potpuno iznenađenje”, ističe Đurković.

Naši momci, predvođeni Prosinečkim, Mijatovićem i Bobanom, utakmicama u grupi pokazali su da će biti tvrd orah za sve rivale.  U Jugoslaviji su se još ranije pobunili i savjetovali naše momke da ne igraju na stadionu koji je tadašnji Pinočeov režim koristio kao logor i da odustane od takmičenja. Međutim, u tom momentu njih je zanimalo samo ćuškanje “bubamare“ sa vršnjacima, a to im, ispostaviće se ubrzo, i nije tako loše išlo.

”Startovali smo protiv domaće selekcije pred punim stadionom u paklenoj atmosferi, što nas ipak nije uplašilo, i tu utakmicu smo riješili u svoju korist sa 4:2. I u narednoj utakmici smo postigli četiri gola, a primili nula. Protiv Australije sam odigrao svih devedeset minuta, i bio asistent kod dva gola. To je ujedno najbolja moja utakmica za mladu selekciju. U trećem kolu smo ponovo bili efikasni, kada smo reprezentaciju Togoa ispratili sa 4:1”, svjedoči naš sagovornik.

Tek nakon takmičenja u grupi uslijedili su epski mečevi. Čekala nas je omladina najfudbalskije nacije na svijetu.  Karioke su bile na koljenima, a samba se plesala u mediteranskom ritmu. U polufinalu su nas čekali Njemci iz Demokratske republike predvođeni budućim najboljim igračem Evrope, Matijasom Zamerom. U dramatičnom meču, u kojem slavimo sa 2:1, identično kao i u četvrtfinalu, zbog kartona ostajemo bez Mijatovića i Prosinečkog za finalni meč. Oslabljeni, izmoreni, ali puni želje i samopouzdanja još jednom idemo na Švabe, ovoga puta zapadne. Nije tada problem bio ni menntalitet, koji i danas često posluži kao alibi kod neuspjeha, niti izostanak tri ključna igrača, jer smo nošeni na krilima navijača, koje su činili naši emigranti i domaća publika, kod kojih smo pobrali simpatije još od starta prvenstva, do najvećeg trijumfa. Poslije 120 minuta igre bilo je 1:1, a onda su došli jedanaesterci kao šlag na torti. Jedna odbrana sjajnog Lekovića, i sigurnost svih izvođača u “plavom” timu, među kojima je bio i naš Ranko Zirojević, i na stadionu u Santjagu je krenulo neopisivo slavlje.

“To su utakmice koje se pamte do kraja života. Naš kvalitet i timski duh su došli do izražaja. Svi koji smo igrali u tim mečevima dali smo maksimum i bez ikakve predrasude smo poštovali svaku odluku selektora, što je bilo ključno da osvojimo titulu. Bilo je vidljivo da smo pravi tim. Ja sam imao čast da pored utakmica u grupi, budem akter i u polufinalu, gdje sam ušao u igru. U finalnoj utakmici sam se zagrijavao još od desetog minuta, pa sve do kraja produžetaka, ali je selektor odlučio da me ne uvede u igru. Ipak mi to nije ni najmanje smetalo. U igru je na kraju ušao Zirojević, jer je selektor smatrao da on treba da izvodi jedanaesterac, što se ispostavilo ispravnom odlukom”, navodi naš “zlatni Čileanac” kakva je atmosfera vladala u timu.

Ovaj uspjeh je bio nemoguć bez sjajne atmosfere u reprezentaciji i van terena. Mladi fudbaleri, koji su prvi put otišli u svijet da brane grb SFRJ, po svjedočenju i našeg sugrađanina disali su kao jedan. Ako su buduće zvijezde Real Madrida, Barselone, Milana i ostalih evropskih klubova, bili pokretači na terenu, sa druge strane oni koji su manje vremena provodili na terenu, podizali su raspoloženje van njega. Među njima je prednjačio rezervni golman Tomislav Piplica, buduća jedinica i kapiten njemačkog Kotbusa, koji jedini nije ulazio u igru tokom šampionata.

“Malo je reći da je atmosfera bila fenomenalna. Praktično nijesmo znali šta nas je snašlo kad smo kročili na tlo Amerike. Željeli smo da iskoristimo svaki trenutak za provod i za šalu, a za sve smo nalazili pravu mjeru pa sve to nije uticalo na rezultat. Desilo se upravo suprotno, sve to nam je pomoglo da odigramo na pravom nivou. Imali smo red, ali nam je selektor dopuštao ispade koji su bili neophodni za popravljanje raspoloženja. Tomo Piplica se na druženju sa misicom Čilea, koja je porijeklom sa naših prostora, prerušio u žensko, što je kod svih gostiju izazvalo oduševljenje i smijeh da su bukvalno svi pali pod stolove. Bilo je još dosta sličnih ispada, a ja sam se najviše družio sa Prosinečkim, koji sa svojim ponašanjem i navikama djeluje kao da je rođen i odrastao u Nikšiću”, opisuje Đurković atmosferu u timu.

Nakon velike radosti i masovnog dočeka, kada je uspjeh naših talentovanih sugrađana i njihovih kolega trebao da bude tek početak, desilo se suprotno. Politika, na koju se nijesu obazirali kada su blistali u Čileu, ovoga puta je uzela danak. Jugoslavija se raspala i jedna generacija talentovanih fudbalera se raspršila na nekoliko strana, a dvije Njemačke koje su kapitulirale na prvenstvu pred Jozićevim izabranicima, ujedinile su se i pokorile svijet i Evropu u narednim godinama.

I Slavišina karijera je krenula silaznom putanjom. Mladom i temperamentanom svjetskom prvaku su svakako bitniji bili provodi, pa je nakon suspenzije u Sutjesci nastavio u Leotaru, pa Prištini i ostalim prvoligaškim i drugoligaškim klubovima. Kratko ga je put odveo i do portugalske lige, ali je nostalgija za nikšićkim ulicama bila jača od želje da unovči svoje fudbalsko znanje. Ipak, ovo iskustvo mu je pomoglo da se posveti na pravi način trenerskom poslu, u čemu je uspješniji.

Današnji visoki funkcioneri, a tadašnji predstavnici radničke omladine, sjatili su se oko prvaka svijeta, da ih potapšu po ramenu i da sa njima podijele radost i po neku fotografiju, isključivo za ličnu promociju. Tako je makar bilo u Nikšiću. Skoro tri decenije kasnije, kada je trebalo taj uspjeh nagraditi, odnosno kada su ti momci trebali da dobiju zaslužene penzije, isti su okrenuli glavu. I ako su bili punoljetni, i odgovorni za svoje postupke pred zakonom, kada su pregazili talentovanu omladinu razdvojenog Elfa i naslednike Pelea i Garinče, taj isti zakon im je samo omogućio da osjećaju gorčinu što su nekada bili najbolji.

Junak naše priče danas na ledini radi sam sa mladim talentovanim nikšićkim klincima, gdje su ponikli mnogi fudbaleri koji igraju u našoj ligi i u ligama u okruženju. U ruiniranoj svlačionici terena na Kapinom Polju, pored skromnog klupskog iventara, na memlivom zidu stoji slika iz Čilea,  ali ne da bi probudila patetiku ili jugonostalgiju, već da podsjeti da ni na našim prostorima fudbal ne treba da bude samo sporedna stvar, jer je nekad bio više od toga, svjedok je Slaviša.