Lekcija iz patriotizma

Crnogorska sportska javnost je probudila jedan san, san o Mundobasketu. Od prvog do poslednjeg, hvala svima, za svaku kap znoja utkanu u taj san. Bez obzira na epilog, dobili smo ono najskuplje, nadu i vjeru. Pozitivnu strepnju, strast i posvećenost. Klinci su dobili svoje nove heroje.

Mi, malo veći klinci, koji smo ponešto i okusili od života, dajemo sebi za pravo, da krunišemo prvog među jednakima. Ne među Crvenima, već i mnogo šire. Momka čiji se duh proteže između Nikšića i Valensije, momka koji je tu za svaki poziv svog naroda. Momka koji je više od statistike, Bojana Dubljevića.

Ne bih rekao da je naša reprezentacija toliko jaka u ovim kvalifikacijama, koliko su druge reprezentacije oslabljene. Gotovo svaka reprezentacija je ostala bez svojih perjanika, bez svojih prvih violina. Sve te zvijezde su odabrale ili su morale odabrati zaštitu klupskih interesa. To je bilo očekivano. Na kraju, i to je za čovjeka.

Međutim, Bojan nije odbio Crnu Goru. Bojan je došao u najboljoj verziji sebe, spreman da ostavi poslednju kap znoja, da svoju energiju posudi i drugima, osnaži svoje saigrače. Da rizikuje. Da pokaže da je patriotizam ogledalo djela, a ne riječi. Da bude ono što drugi nijesu, a mogli su biti. Da njegov put prate neki novi klinci. Da imaju svoga heroja.

A mi ćemo da vjerujemo. Do kraja.

Nikola Mijušković