Sa nikšićkog basketa na košarkaške parkete Italije

Ali, njegova hrabrost da se otisne u nepoznato i zaigra košarku u Italiji, pokazala se ispravnom.

Pred ovim dvadesetjednogodišnjim Nikšićaninom tek je košarkaški put, a za naš Portal priča o, već sada, ozbiljnom iskustvu u zemlji sa možda i najboljim ligaškim sistemom u Evropi.

”Nastavnik fizičkog me je ubjeđivao da upišem košarku. I, tada je na Vidrovanu otvorena škola Reflex. Vesko Božović je bio trener. Okupili su se momci iz Glibavca, Gornjeg Polja, Rastovca, Miločana, Vidrovana… Nijesmo igrali ništa, ni ligu… Samo smo trenirali i igrali između sebe. I, otišli smo na prijateljsku utkamicu protiv ‘7’. Milo Mugoša je bio njihov trener, čovjek glavni za skauting igrača iz Crne Gore za Italiju, zajedno sa menadžerom Nemanjom Živanovićem. Ja sam se dobro pokazao na toj utakmici, i on je odmah htio da me upozna”, kaže Lazar kako je počela njegova košarkaška priča.

Nakon jedne obične prijateljske utakmice u ekipi koja nema takmičarski ritam, ubrzo je dobio poziv za glavnu probu tzv. draft, koji je tog ljeta održan u Beogradu za igrače iz regiona.

‘’Tu nas je bilo dosta, iz Hrvatske, Srbije, Bosne, Crne Gore… Svi su bili stariji od mene. Ja sam bio dijete od 14 godina. Tada su djelovali baš impresivno, ali sam se dobro pokazao i nakon završene probe, rekli su mi da će mi se  javiti. Svidio sam se glavnom menadžeru. Sjutradan su mi rekli da se spremam za polazak u septembru”, priča ovaj Nikšićanin o košarkaškim stepenicama koje je prošao 2017. godine.

Pritom, dodaje, nije bilo lako donijeti odluku o odlasku od kuće u tim godinama, ali, ističe, od prvog dana je imao podršku porodice.

”Moj ujak je isto trenirao košarku kad je bio mlad. On je iz Gacka. Imao je poziv da ide u Zvijezdu. Baš je bio dobar košarkaš. Pošto je tada bilo ratno vrijeme, nije bilo telefona ni mnogo čega drugog, odlučio je da ne ide… I on je sa 15-16 godina dobio ponudu, koju ni dan danas ne može da prežali. On je insistirao da probam… Samo da idem, da se ne kajem posle”, objašnjava Lazar.

Bez dana igranja u bilo kojoj crnogorskoj ligi, Lazar je stigao u klub Viola iz Ređo Kalabrije. Ređali su se potom Areco, Ćefalu, Barćelona… I, stigao je prvi uspjeh, upravo sa Barćelonom.

”Tu sam bio dvije godine. Tu smo osvojili ‘under 20’, osvojili seniorsku ligu – Seriju C, ušli u Seriju B. Imao sam dosta ponuda od drugih klubova da idem u Seriju B”, navodi mladi košarkaš koji je u međuvremenu zaigrao u seniorskoj konkurenciji.

Prošle godine branio je boje kluba Đela iz istoimenog grana na obali Sicilije. I stigao do polufinala istog takmičenja nakon briljantnog niza pobjeda, gdje su zaustavljeni zbog stvari koje su se desile van parketa.

”Ostao nam je žal za prošlom sezonom. Osjećaj da zbog trećeg faktora nijesmo uspjeli da uradimo nešto što smo mogli. Izgubili smo polufinale u kojem smo vodili šest minuta prije završetka utakmice u punoj dvorani. Sudija je imao dosta spornih odluka na našu štetu. Nije svirao evidentan faul za nas. Potom su navijači upali na teren. Došlo je i do nereda u svlačionicama… I, meč je registrovan službenim rezultatom 20:0. Taj klub, Katanzaro, osvojio je finale na kraju i osvojio ligu”, priča on i dodaje da je ekipa ove sezone ostala nepromijenjena i riješena da uzme trofej, koji je van terena izgubila.

U toj sezoni, napravili su nevjerovatan niz od 12 pobjeda zaredom, pa su postali pravi hit košarkaški hit na jugu Italije, koji po mnogo čemu, pa i u košarsci, zaostaje za sjeverom zemlje.

”Bili smo najmlađi klub među seniorima, sa prosjekom 19-20 godina. Atmosfera na utakmicama je nerealna. Prve dvije utakmice publika nije imala povjerenje u nas, jer su mislili da smo premladi. Kada smo krenuli da pobjeđujemo, na svakoj utakmici je bilo po 5-6.000 gledalaca.  Generalno, Italijani su kao mi. Kad vide da neko gubi, pitaju se ‘što bih ja išao tamo’. Ako se dobija, povedu sve rođake. Tako je bilo i ove godine. Na početku je dolazilo 100 ljudi. Kad su počele pobjede, dolazilo je 2-2.500. kad je krenuo play-of, dvorana je bila puna”, opisuje on svojevrsni košarkaški trans koji je nastao u Đeli prošle sezone.

Sa 21 godinom tek je na početku karijere, a njegovom razvoju, kako kaže pomagao je trener Barćelone Filipo Bjondo.

”Ja sam sada timski igrač. Shvatio sam da su lični poeni najmanji problem. Svaku utakmicu imam najmanje 15 skokova, od toga 5, 6 ili 7 su skokovi u napadu. Gledam koji je najbolji način da pomognem saigračima, svom klubu, da pobijedimo. Kada sam bio mlađi, sve dok nijesmo postali pobjednici Serije C, razmišljao sam samo o poenima. Bjondo mi je mnogo pomogao u razumijevanju košarke”, govori ovaj mladi košarkaš koji igra na poziciji krilnog centra.

”Zbog visine, igrao sam centra u prvim godinama. Vidio sam da mi ne prija ta pozicija, ali sam se pronašao u četvorci. To je pozicija koja mi baš odgovara, za sve. Četvorka je uvijek upotrebljiva. Uvijek si u pokretu i u napadu i odbrani. Svuda te ima. Mora da te ima. Odgovara mi i zbog šuta i zbog igre leđima, odbrane…”, objašnjava Nikšićanin .

Kako kaže, prilikom samog dolaska, bilo je teško u novoj sredini, a danas svoje planove vidi u Italiji.

”Sada sam u Đeli.  Ostao nam je žal za prošlom sezonom, osjećaj da zbog trećeg faktora nijesmo uspjeli da uradimo nešto što smo mogli. Imao sam dosta ponuda od drugih klubova da idem u Seriju B, ali to bi bilo van Sicilije. Meni se sa Sicilije ne ide. Toliko mi se sviđa mjesto. Toliko mi je ugodno. Mnogo je turista, ljudi su gostoprimni, vole šalu i  mnogo su prijatni. Naučio sam jezil odlično”, navodi Golubović čiji planovi su za sada vezani za Italiju.