Nastavnike napadaju, nekad bili autoritet za roditelje i učenike

Sociološkinja Biljana Radović u razgovoru za Portal RTCG kaže da nasilje nad nastavnicima i uopšte prosvjetnim kadrom od strane učenika i njihovih roditelja, nažalost, postaje sve češća pojava. Važno jeste, kaže, da su upravo nastavnici odlučili i da javno govore o ovome jer se o istom dugo ćutalo. Petar Špadijer iz Prosvjetne zajednice Crne Gore kaže da je “crvena linija” odavno pređena, samo je sada jasno predočena i javnosti.

Radović kaže da imamo decenijski nemar.

“Da bi se djelovalo na posljedicu neophodno je otkriti uzrok. Nažalost, uzrok se nalazi u dugodecenijskom nemaru u obrazovanju, prosvjeti i školstvu. Mi smo društvo koje je normalizovalo pojavu “brzih” diploma koje su veoma prisutne. Time se izgubio autoritet znanja a tome nije odoljela ni prosvjeta”, smatra ona.

Suzbijanje nasilja se jedino može desiti kroz, kako navodi, veoma jasnu i nedvosmislenu podršku i zaštitu prosvjetne profesije.

“Mora se raditi na pooštravanju pravila ponašanja i nanovo preispitati sistem kazni za nedolično ponašanje učenika. Svojevremeno je ocjena iz vladanja bila presudna ne samo za uspjeh, već i za ostanak u školi. Nastavniku se mora vratiti moć u ruke. U suprotnom, posljedice će biti dalekosežne i mnogo teže jer time učionica postaje nebezbjedna umjesto sigurna zona i za nastavnike i za učenike”, ocjenjuje sociološkinja.

Čini se da se borba za ljudska prava, dodaje, kako na globalnom nivou tako i kod nas, okrenula u svoju suprotnost.

Petar Špadijer iz Prosvjetne zajednice Crne Gore kaže da je “crvena linija” odavno pređena, samo je sada jasno predočena i javnosti.

“U Prosvjetnoj zajednici Crne Gore smo još od 2017. godine ukazivali i na ovaj tip problema. Ovo o čemu danas pričamo samo je najuočljivija posljedica višedecenijskog urušavanja ugleda kako prosvjetnih radnika, tako i obrazovanja uopšte. Taj problem svakako je pogoršan neblagovremenim i neadekvatnim reakcijama institucija, a sigurno najveći problem predstavlja i sveukupna društvena klima u Crnoj Gori, koja svakako ne pomaže radu nastavnika u našim učionicama”, ocjenjuje Špadijer.

Dodaje i da je veliki problem startna pozicija s koje dobar dio trenutnih nastavnika ulazi u učionicu.

“Priprema u vidu pedagoške, psihološke ili metodičke obuke je nedovoljna ili ne postoji, a sama priprema novih ili mladih nastavnika u školama u kojima rade, plašim se, često izostaje. Rad u učionici izuzetno je kompleksan i podložan čestim i dinamičnim promjenama, a tim zahtjevima ne može odgovoriti svako. Stoga je od izuzetne važnosti da u učionicu uđe prethodno pripremljen profesionalac. Tako se gradi autoritet, tako se brani lično dostojanstvo, ali i dostojanstvo profesije. Tada će i slučajevi nasilja biti svedeni na minimum”, istakao je on.

Špadijer kaže da se pitanjem da li je korijen problema u porodici uporno izbjegava odgovornost cijelog društva i svakog pojedinca kao dijela tog društva.

“Uvijek se nađe krivac koji je neko drugi. “Da li ima nasilja u školama?”, “Da li sve potiče iz porodice?” Za ovo što posmatramo, svi smo više ili manje krivi, ali svi moramo biti dio rješenja ukoliko želimo da živimo u civilizovanoj zemlji sa ozbiljnim obrazovnim sistemom”, naglašava on.

Naglašava da je važno da osobe koje su pretrpjele nasilje na poslu moraju o tome jasno i glasno govoriti.

“U prvom redu, svako od nas mora poštovati samog sebe”, zaključuje Špadijer.