Ognjen Spahić: Bolji sam čitalac nego pisac

Novi roman crnogorskog pisca Ognjena Spahića “Masalai” ovih dana objavljen u Hrvatskoj. Izdala ga je Fraktura. I roman “Hansenova djeca”, za koji je dobio nagradu Meša Selimović, 2004. Spahić je prvo u Zagrebu, u Durieuxu.

“Mislim da je plemenita ideja koju je rekreirao i nanovo inaugurisao Nenad Popović s Durieuxom, ako se ne varam još sredinom devedesetih, uvažavajući prostor istog jezika kao jedini mogući izdavački postulat, učinila da se nakon toga i mnogi drugi izdavači odluče štampati pisce ‘preko granice’”, rekao je Spahić u intervjuu za hrvatski Jutarnji list.

Prema njegovim riječima nove granice su uvijek postojane u svojoj dogmatskoj prirodi. 

“Omeđiti prostor književnosti geografijom, politikom, ideologijom, bilo kojim sistemom mišljenja i značenja, koji pokušava nasilno tetovirati granice na teritoriji istog jezika, neostvariva je i zla namjera koja me je uvijek podsjećala na pokušaj kreiranja nekog malog, blatnjavog, balkanskog Babilona. Ne želim zamišljati Babilon sagrađen po mjeri naših mentaliteta, predrasuda i loših navika. Ili nam se taj Babilon već dogodio?”, kaže Spahić.

Spahić je  rođen 1977. godine i premlad da bi se formirao u bivšoj Jugoslaviji, ističe da ga je taj prostor bitno obilježio. 

“S godinama prikupljam sve više dokaza da me je kao pisca formirala upravo ta velika zemlja. U mojoj biblioteci još uvijek stoje desetine nepročitanih knjiga koje su objavljene u Sarajevu, Zagrebu, Beogradu, šezdesetih, sedamdesetih i kasnije. Jer mi smo u izdavaštvu i književnosti dostigli taj ‘švedski standard’ koji je u ono doba bio bajkovita mjera konzumerističkog raja kojem smo se nakratko obradovali daleke 1989. kupujući videorekordere i Sony televizore vjerujući da se konačno pretvaramo u vrli novi svijet. Iluzija je isprana krvlju. I zato je svako ko vjeruje da u tom jezičkom kvartetu, na toj jednoj jezičkoj teritoriji, treba dodatno utvrđivati granice, moj suštinski neprijatelj. Jer prostor mog jezika jeste teritorij moje intime”, priča Spahić.

On kaže da pišem stihijski, jer je jezik taj koji upravlja ljudima i stvarima na praznim stranicama tako da vrlo često ne zna što će se dogoditi u sljedećem pasusu. “Blizak mi je mikelanđelovski princip. Renesansni genije je tvrdio da on samo ‘oslobađa’ skulpture zarobljene u kamenu. Želim vjerovati kako se tokom čina pisanja dešava sličan proces. Oslobađati, ljude, pejzaže, predmete pa, zašto ne, i duhove, zarobljene u moćnoj kakofoniji jednog velikog slovenskog jezika koji smatram privilegijom”, rekao je Spahić.

On za sebe kaže da je bolji čitalac nego pisac.

“Biti talentovan čitalac je isto toliko dragocjeno kao i biti talentovan pisac. U ovaj drugi talenat najozbiljnije sumnjam svakog bogovjetnog trenutka. Volio bih kad bi na koricama mojih knjiga moglo pisati: novi roman talentiranogovanog čitaoca O. Spahića. Tom daru najviše dugujem”, rekao je on između ostalog.

Spahićev “Masalai” je personifikacija savremene usamljenosti u urbanoj džungli, priča o piscu i pokušajima pisanja. Masalai je ozloglašeni duh koji napada usamljene spavače, u njega vjeruju plemena u planinama Papue Nove Gvineje, ljudi koji nikad neće zanoćiti sami.